Stvarno se moramo zapitati hoćemo li se za nekoliko godina prisjetiti prvog desetljeća 21. stoljeća – kad su cijene hrane i energenata naglo rasle, kad se povećavao broj stanovnika Zemlje, kad su tornada poharala gradove, poplave i suše dosegnule rekordan broj, ljudi ostali bez domova, a vlade pokušavale isplivati pod naletom svega – i zapitati se: Što nam je bilo?

Kako nas nije uhvatila panika kad je bilo očito da smo odjednom prekračili svaku prirodnu, klimatsku i populacijsku mjeru? “Jedini je odgovor poricanje”, smatra Paul Gilding, australski poduzetnik i borac za zaštitu okoliša, koji je promjene opisao u svojoj novoj knjizi “The Great Disruption: Why the Climate Crisis Will Bring On the End of Shopping and the Birth of a New World” (Velika pomutnja: Kako će klimatske promjene dovesti do kraja kupnje i rađanja novog doba). “Kad ste okruženi nečim toliko velikim da biste zbog toga morali potpuno promijeniti način mišljenja i viđenja svijeta, prirodno je reagirati poricanjem. No, što dulje čekamo, naša će reakcija biti veća i važnija.” Gilding spominje rad udruženja znanstvenika Global Footprint Network (GFN), koji mjeri koliko nam “planeta Zemalja” treba da bismo održali trenutne stope rasta. GFN mjeri koliko nam zemlje i vode treba da pomoću raspoložive tehnologije zadovoljimo potražnju i obradimo otpad. Prema njihovim izračunima, trenutno Zemljine resurse iskorištavamo znatno brže nego što se stignu obnoviti – ukratko, izjedamo vlastitu budućnost. Trenutni globalni rast troši otprilike 1,5 Zemlju. “S obzirom na to da imamo samo jedan planet, onda je ovo stvarno velik problem”, kaže Gilding. Nije ovo znanstvena fantastika. To se događa kad se naš sustav rasta i prirodni sustav sudare. Dok sam lani boravio u Jemenu, vidio sam kako se voda tankerom dovozi u glavni grad Sanu. Zašto? Zato što bi Sana mogla biti prvi veći grad koji će u sljedećih deset godina ostati bez vode. Ovakve se stvari događaju kad jedna generacija jedne zemlje živi na 150 posto održivog kapaciteta. “Ako siječete više drveća nego što sadite, brzo ćete ostati bez šuma”, piše Gilding. “Ako vodovodni sustav obogaćujete dušikom, mijenjate tip i dugovječnost života koji ta voda omogućuje. Ako podebljavate pokrivač ugljikovog dioksida koji obavija Zemlju, Zemlja se zagrijava. Ako te i mnoge druge stvari činite odjednom, mijenjate cjelokupni sustav Zemlje, što utječe na društvene, gospodarske i životne činjenice. Ovo nisu nagađanja – ovo je gradivo biologije za srednje škole.”

Isti problem je i danas itekako aktualan. “U kineskoj civilizaciji, koja se razvija već tisućama godina, sukob ljudske vrste i prirode danas je ozbiljniji nego ikad”, izjavio je nedavno kineski ministar zaštite okoliša Shengxian Zhou. “Razaranje, propadanje i krajnje iscrpljivanje resursa i pogoršanje ekoloških uvjeta usko su grlo i teška prepreka gospodarskom i društvenom razvoju zemlje.” Ono što nam kineski ministar želi reći, kaže Gilding, jest “da je Zemlji dosta. Trenutno iskorištavamo toliko resursa i Zemlju opterećujemo tolikom količinom otpada da smo, s obzirom na dostupnu tehnologiju, probili svojevrsnu granicu”. Međutim, sustave nećemo promijeniti bez krize. No, ne brinite, na dobrom smo putu prema krizi. Trenutno smo upleteni u dvije petlje: jedna se odnosi na to što zbog rasta stanovništva i globalnog zatopljenja rastu cijene hrane; veće cijene hrane uzrokuju političku nestabilnost na Bliskom istoku, što, pak, vodi do povećanja cijena nafte, što opet uzrokuje povećanje cijena hrane i još veću nestabilnost. Istovremeno zbog pada proizvodnje u tvornicama radi sve manje ljudi jer nema potrebe za tolikom radnom snagom. Stoga, ako želimo stvoriti više radnih mjesta, treba nam više tvornica. Više tvornica znači da se proizvodi više, što pak dovodi do širenja globalnog zatopljenja, a u toj se točki dvije petlje spajaju. No Gilding je zapravo “ekooptimist”. Iako nam udar “Velike pomutnje” nesumnjivo slijedi, “naša će reakcija biti proporcionalno dramatična i morat ćemo se mobilizirati kao da je ratno stanje”. Shvatit ćemo, predviđa Gilding, da model rasta utemeljen na potrošnji više ne funkcionira te da moramo prijeći na model rasta utemeljen na sreći – da ljudi manje rade, ali i da manje imaju. “Koliko ljudi na samrti žali što nisu više radili ili kupovali više dionica, a koliko njih žali što nisu išli na više utakmica, čitali s djecom i više šetali? Da biste mogli ovo drugo, treba nam model rasta koji će ljudima dati prostora da uživaju u životu, ali s manje stvari.”Zvuči kao utopija? Gilding uporno tvrdi da je realan. “Krećemo se prema fazi kriznog odabira”, kaže. “Ili ćemo dopustiti slom ili razviti novi, održivi gospodarski model. Odabrat ćemo ovo drugo. Možda smo spori, ali nismo glupi.”

Thomas L. Friedman