EN DE

Liječnici pred dvojbom oko liječenja AIDS-a

Autor: The New York Times
12. lipanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

S obzirom na to da je kliničkim istraživanjima utvrđeno da uzimanje antiretrovirusnih lijekova spašava živote oboljelih od AIDS-a, ali i njihove partnere, treba li oboljele prisiljavati na uzimanje lijekova? U svibnju je randomiziranim kliničkim istraživanjem, što je inače zlatni standard u medicini, dokazano da lijekovi za 96 posto smanjuju mogućnost prijenosa bolesti na spolnog partnera.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Za oboljele i njihove partnere to je izvrsna vijest, no liječnici su se našli pred moralnom dvojbom zbog oboljelih koji ne žele odmah početi uzimati lijekove, što se obično događa jer se ne osjećaju bolesno i zato što povjeruju pretjeranim glasinama o nuspojavama lijekova. No, što da odgovoran liječnik učini s pacijentom koji je spolno aktivan i boluje od smrtonosne i neizlječive bolesti? Da mu savjetuje da se štiti prezervativima i vjeruje da će se ponašati odgovorno? Da ga preklinje? Iza svakog liječnika koji je temeljno odgovoran jednom pacijentu stoji birokratski aparat zdravstvene skrbi koji štiti čitavu državu. Epidemija AIDS-a već trideset godina hara SAD-om. Čija su prava najvažnija? Pacijentova ili njegova zdravog supružnika, dečka, partnera za jednu noć, žrtve silovanja ili incesta? Ova rasprava traje otkako se AIDS pojavio u Americi, a ni danas ga javnost ne može odvojiti od onoga kako je nastao: naime, AIDS je bio spolno prenosiva bolest koja se počela širiti među homoseksualcima tijekom spolne revolucije i borbe za prava homoseksualaca. AIDS je tako i danas stigmatiziran, a sam spomen bolesti izaziva pretjerano burne reakcije kad se uzme u obzir da se radi tek o novoj vrsti virusa. Ni SARS ni H1N1 nisu nazivali “Božjim gnjevom”. Međutim, ovaj novootkriveni oblik zaštite od bolesti otvorio je stara pitanja. Nekoliko stručnjaka za AIDS koje sam za ovaj članak intervjuirao kažu mi da im je već sama pomisao na prisilno liječenje gnjusna. “Takvo što je bilo nezamislivo kad smo o tome raspravljali početkom osamdesetih, a kamoli ne u 2011. godini”, kaže Myron Cohen sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini koji je vodio istraživanje koje je polučilo nove spoznaje. Prijedlog o prisilnom liječenju nazvao je “srednjovjekovnim” i “kršenjem ljudskih prava”. Tvrdoglavi se pacijenti “ipak dozovu pameti”, kaže Wafaa El-Sadr, koji već nekoliko desetljeća liječi oboljele od AIDS-a u Harlemu i Africi. “Samo razgovor, razgovor, razgovor. Da ih pokušate prisiliti, pobjegli bi.” Ronald Bayer, profesor etike na Fakultetu Mailman za javno zdravstvo pri Sveučilištu Columbia, slaže se s El-Sadrom, iako se prisjetio da je “vrlo rijetko molio nekoga da se suzdrži.

S obzirom na to da je kliničkim istraživanjima utvrđeno da uzimanje antiretrovirusnih lijekova spašava živote oboljelih od AIDS-a, ali i njihove partnere, treba li oboljele prisiljavati na uzimanje lijekova? U svibnju je randomiziranim kliničkim istraživanjem, što je inače zlatni standard u medicini, dokazano da lijekovi za 96 posto smanjuju mogućnost prijenosa bolesti na spolnog partnera.

Za oboljele i njihove partnere to je izvrsna vijest, no liječnici su se našli pred moralnom dvojbom zbog oboljelih koji ne žele odmah početi uzimati lijekove, što se obično događa jer se ne osjećaju bolesno i zato što povjeruju pretjeranim glasinama o nuspojavama lijekova. No, što da odgovoran liječnik učini s pacijentom koji je spolno aktivan i boluje od smrtonosne i neizlječive bolesti? Da mu savjetuje da se štiti prezervativima i vjeruje da će se ponašati odgovorno? Da ga preklinje? Iza svakog liječnika koji je temeljno odgovoran jednom pacijentu stoji birokratski aparat zdravstvene skrbi koji štiti čitavu državu. Epidemija AIDS-a već trideset godina hara SAD-om. Čija su prava najvažnija? Pacijentova ili njegova zdravog supružnika, dečka, partnera za jednu noć, žrtve silovanja ili incesta? Ova rasprava traje otkako se AIDS pojavio u Americi, a ni danas ga javnost ne može odvojiti od onoga kako je nastao: naime, AIDS je bio spolno prenosiva bolest koja se počela širiti među homoseksualcima tijekom spolne revolucije i borbe za prava homoseksualaca. AIDS je tako i danas stigmatiziran, a sam spomen bolesti izaziva pretjerano burne reakcije kad se uzme u obzir da se radi tek o novoj vrsti virusa. Ni SARS ni H1N1 nisu nazivali “Božjim gnjevom”. Međutim, ovaj novootkriveni oblik zaštite od bolesti otvorio je stara pitanja. Nekoliko stručnjaka za AIDS koje sam za ovaj članak intervjuirao kažu mi da im je već sama pomisao na prisilno liječenje gnjusna. “Takvo što je bilo nezamislivo kad smo o tome raspravljali početkom osamdesetih, a kamoli ne u 2011. godini”, kaže Myron Cohen sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini koji je vodio istraživanje koje je polučilo nove spoznaje. Prijedlog o prisilnom liječenju nazvao je “srednjovjekovnim” i “kršenjem ljudskih prava”. Tvrdoglavi se pacijenti “ipak dozovu pameti”, kaže Wafaa El-Sadr, koji već nekoliko desetljeća liječi oboljele od AIDS-a u Harlemu i Africi. “Samo razgovor, razgovor, razgovor. Da ih pokušate prisiliti, pobjegli bi.” Ronald Bayer, profesor etike na Fakultetu Mailman za javno zdravstvo pri Sveučilištu Columbia, slaže se s El-Sadrom, iako se prisjetio da je “vrlo rijetko molio nekoga da se suzdrži.

Zato su me i zvali doktor Prisila jer sam najčešće na strani javnog zdravstva, koje ne ide u korist prava pojedinaca“.Kad bi postojao lijek koji bi u godinu dana oboljeloga doveo u nezarazno stanje, kaže, prisilno bi liječenje bilo moguće. No s obzirom da takvo što ne postoji, postoje goleme prepreke da se nekoga prisili na svakodnevno uzimanje lijekova. Bayer to uspoređuje s Benthamovim Panopticonom, modelom zatvora s kraja 18. stoljeća prema kojem je svaki zatvorenik u svakom trenutku pod prismotrom. Usto, nekolicina liječnika izjavila je da ne bi bilo etično prisiljavati sebičnu i autodestruktivnu manjinu na uzimanje lijekova kad toliki broj oboljelih nema pristup lijekovima, kad se tisuće pacijenata nalaze na listama čekanja za liječenje, a za milijune drugih, naročito one u Africi, male su šanse da će ikad doći do lijeka. Međutim, postoje određene pravne okolnosti kad se ljudi mogu prisiliti na liječenje radi zaštite drugih. U New Yorku je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća izbila epidemija tuberkuloze otporne na lijekove pa su neposlušne oboljele zatvarali u bolnicu Bellevue.Oboljele od psihičkih bolesti može se liječiti mimo njihove volje ako sudac ili liječničko vijeće prosude da su opasni po društvo, pa je tako u državi New York nastao ”Kendrin zakon“, nazvan prema mladoj ženi koju je ubio psihički bolestan čovjek koji se nije htio liječiti. Amerikanke oboljele od hepatitisa B moraju imunizirati svoju novorođenčad u prvih 12 sati nakon poroda. Djeca se moraju cijepiti prije polaska u školu radi očuvanja vlastitog zdravlja, ali i zaštite kolega koji su alergični na cjepivo ili imaju slab imunitet. Većina zakona o karanteni sastavljena je prije više od sto godina, u doba kad su vladali kolera, tifus i kuga, a vrijede i danas. Tako su ”Tifusnu Mary” zatvorili na 25 godina, ali ne radi liječenja jer nije bila bolesna, već zato što je prenosila bolest, a nije mislila da je bolesna i zato što je liječnika napala vilicom kad ju je tražio da preda uzorak stolice. Iako je kasnije znala da prenosi bolest, pod lažnim se imenima zapošljavala kao kuharica te na kraju zarazila 51 osobu.

Thomas Frieden iskusio je obje strane moralne dvojbe. Kao voditelj Centra za nadzor i prevenciju bolesti predvodi državnu kampanju zaštite od AIDS-a, a tijekom epidemije tuberkuloze u New Yorku bio je povjerenik zdravstvenog odbora te morao pritvoriti pojedine oboljele. “Vidim jasnu vezu između tuberkuloze, koju možete pokupiti vozeći se s oboljelim u dizalu, i HIV-a, koji se obično prenosi spolnim odnosom uz pristanak obaju partnera”, izjavio je u jednom intervjuu. Međutim, čak ni voljan spolni odnos nije uistinu voljan kad vam netko laže ili je pijan ili je zdravom partneru na neki drugi način uskraćena spoznaja o zdravlju partnera. Opisuje nam razgovore koje je s oboljelim muškarcima vodio na početku širenja epidemije.“Priče su bile grozne. Obično se radilo o mlađim muškarcima koji su došli u New York kako bi konačno mogli živjeti kao homoseksualci. Znali su tko ih je zarazio, ali nisu mogli vjerovati da bi im partner takvo što prešutio ili im lagao.” No, kaže, pacijenta nikad ne bi prisilio na liječenje. “Jako je malo onih koji bolest prenose tako što lažu partneru, a svatko ima pravo odbiti liječenje.” Howard Markel, povjesničar zdravstva sa Sveučilišta u Michiganu, kaže da se i nakon 30 godina osjeća “iznimnost AIDS-a”, to jest mišljenje da AIDS nije sličan ni jednoj drugoj bolesti iako je u povijesti takvih bilo mnogo. Takav je, naprimjer, i sifilis, koji je do pojave antibiotika četrdesetih godina prošlog stoljeća, bio primjer smrtonosne bolesti koja se sporo razvija. Radi sprečavanja širenja sifilisa u Sjedinjenim Američkim Državama su uvedena obvezna testiranja pa neke savezne države čak nisu htjele izdati dozvolu za vjenčanje bez predočenja negativnog testa na sifilis. Testovi na AIDS nisu obvezni, a čak je i s pravne strane nezgodno test na AIDS dodati u standardnu analizu krvne slike.“Je li vrijeme da se iznimnost AIDS-a spremi u ropotarnicu povijesti?”, pita se Markel. “To je zanimljivo pitanje. Možda je vrijeme da se AIDS utopi u masu bolesti, ali to se neće dogoditi dokle god neka druga bolest ne zaokupira pozornost javnosti.”

Donald G. McNeil Jr.

Autor: The New York Times
12. lipanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close