S velikim sam zadovoljstvom odslušao ovih dana rezultate istraživanja jedne naše TV kuće, koje je pokazalo da bi se u trenutku kada ih najviše brine vlastita egzistencija, pad životnog standarda i neizvjesna budućnost, u slučaju da imaju neki problem, radnici u daleko većem broju obratili svojim poslodavcima nego sindikalistima.

Ako je to istraživanje doista prava slika kako radnici danas razmišljaju, onda mogu reći da stvari konačno sjedaju na svoje mjesto. Ne kažem to zato što nas je razveselio lošiji rezultat sindikata – njih i njihove predstavnike uvažavamo kao socijalne partnere i ne dvojimo o njihovoj važnoj ulozi u socijalnom dijalogu. Kažem to zato što je ovo, nakon dugopodgrijavane, apsolutno neutemeljene i zapravo paradoksalne percepcije da su poslodavci i zaposlenici nekakvi prirodni neprijatelji, za nas dugoočekivana potvrda prepoznavanja nedvojbene činjenice da su poslodavci i zaposlenici partneri i da se borimo za iste ciljeve: za što bolje rezultate naših kompanija jer samo oni mogu osigurati egzistenciju i pristojan život svima – i poslodavcima i radnicima. Suradnja i povjerenje između građana koji za život zarađuju na svome radnome mjestu i onih koji ih zapošljavaju prirodni je poredak stvari. Godinama se suočavamo sa slučajevima da se a priori i bez razmišljanja sve inicijative poslodavaca i sindikata i medija pa i šire javnosti percipiraju kao protivne interesima radnika, a to apsolutno nije tako. Ili, da budem sasvim jasan, u slučaju velike većine poslodavaca to nije tako. Sasvim je sigurno da ima i onih koji razmišljaju i rade samo radi zadovoljavanja vlastitih interesa, no to je sigurno izuzetak nego pravilo, jer s takvom agendom dugotrajniji opstanak na tržištu bilo kojem poslodavcu jednostavno nije moguć, raditi na štetu zaposlenika na kraju dana znači raditi na svoju štetu.

Posljedice
Dakle, kada se poslodavci bore za bolje uvjete poslovanja koji će omogućiti rast i razvoj kompanija, povećanje konkurentnosti, oni se bore upravo za radnike. Jer samo uspješne kompanije mogu dugoročno opstati i dugoročno očuvati, pa i povećati broj zaposlenih te svojim radnicima omogućiti dobra primanja i kvalitetan život. Kada se poslodavci zalažu za smanjivanje poreznog opterećenja na rad, oni se zalažu upravo za bolji položaj radnika. Sadašnja situacija u kojoj do polovica iznosa koji poslodavac izdvoji za plaću zaposlenika odlazi državi znači manje plaće za radnike i destimulira veće nagrađivanje zaposlenika. Kada se poslodavci bore za manje porezne stope na visoke plaće, ne bore se samo za manje poreze na menadžerske plaće, bore se za manje poreze na sve veće plaće jer žele što većem broju svojih zaposlenika, ne samo menadžerima već i vrhunskim stručnjacima koji imaju specifična i vrijedna znanja, omogućiti viša i konkurentna primanja. U pojedinim industrijama koje zapošljavaju upravo visokoobrazovane kadrove i stručnjake s posebnim znanjima mi smo potpuno nekonkurentno tržište i u vezi s porezom na plaće. U tim industrijama ljudi su svugdje u svijetu dobro plaćeni, samo što kod nas to poslodavca bitno više stoji, a zaposlenici u konačnici imaju niže plaće nego njihove kolege na drugim tržištima. Posljedica toga je da nam najbolji ljudi s takvim znanjima odlaze iz zemlje i da takve industrije zaobilaze Hrvatsku. A za konkurentno i uspješno gospodarstvo trebamo prije svega ljude koji će svojim znanjem i vještinama stvoriti konkurentno gospodarstvo visoke dodane vrijednosti. Kada se poslodavci bore za promjene Zakona o radu, to nije zbog toga što žele lakše otpuštati ljude. Mi na to gledamo iz druge perspektive – želimo da nam se omogući da lakše zapošljavamo. Sadašnji rigidan zakon prema kojem je jako teško i skupo prekinuti radni odnos i s lošim i neproduktivnim radnikom, dovodi nas u situaciju da svi oklijevamo pri zapošljavanju novih ljudi, potencijalno dobrih radnika. Nema poslodavca koji će se samoinicijativno odreći radnika koji dobro obavlja svoj posao. Upravo suprotno, učinit će sve što može da baš takvog radnika zaposli i zadrži kod sebe.

Podrška
Iz svakodnevne komunikacije s članovima HUP-a znam za velik broj slučajeva u kojima su poslodavci zbog krize u kojoj smo se našli bili prisiljeni poduzeti mnoge mjere štednje – nemali je broj onih koji su se morali odlučivati i za smanjivanje plaća. Velik je broj slučajeva u kojima su poslodavci, nakon što su otvoreno i jasno zaposlenicima kazali u kakvim su problemima i što moraju učiniti, dobili podršku i razumijevanje od svojih radnika i sindikata. Uvjeren sam da je ključ u riječi “komunikacija”. Na tom primjeru želim reći da je dio odgovornosti za još nedovoljno razumijevanje činjenice da su poslodavci i zaposlenici zapravo na istoj strani. Iznimno teško okruženje, posljedično teške poslovne odluke i najteži izazovi natjerali su nas da više nego prije komuniciramo sa zaposlenicima. Da im pojasnimo situaciju u kojoj se nalazimo, obrazložimo odluke i poteze i zatražimo podršku u provedbi teških odluka. Takav je pristup rezultirao ponovnim zbližavanjem prirodnih socijalnih partnera. Na svima nama je da iz ovog iskustva izvučemo pouke i na istom principu otvorene komunikacije ne samo održavamo nego i jačamo međusobno povjerenje.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a