Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Sakač: Skype će se naplaćivati, a komunikacijske uređaje pokretat će glas

Autor: Saša Vejnović
28. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Savjetnik za informatički i telekomunikacijski sustav Međunarodnog olimpijskog odbora predviđa budućnost informatike

Boris Sakač će biti jedna od najvećih zvijezda CRM Arene koja će se održati 3. svibnja u hotelu The Regent Esplanade, jer je riječ o iznimnom stručnjaku koji se desetljećima brine za informatičke sustave Olimpijskih igara. Sakač je trenutno savjetnik za informatički i telekomunikacijski sustav u Međunarodnom olimpijskom odboru, pošto interni propisi ne dopuštaju da osoba s navršenih 65 godina bude na izvršnoj funkciji. Zbog svog je posla proputovao čitav svijet, a da mu karijera skrene baš prema MOO-u zaslužan je – Stane Dolanc. On je, naime, Sakaču koji je dotad bio direktor IBM-a za Jugoslaviju, naredio da osmisli informatički sustav za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine. Pregovora u to vrijeme nije bilo pa je Sakač morao napustiti dotadašnju funkciju i prijeći na manju plaću. No, ispostavilo se da mu je Dolanc zapravo učinio uslugu jer je Sakač osmislio softver koji je oduševio MOO, pa su ga još godinama koristili, a nakon olimpijade u Barceloni prešao je raditi za MOO gdje je i danas, doduše formalno, tek u savjetničkoj ulozi.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Što podrazumijeva vaš posao u Međunarodnom olimpijskom odboru? Bavite li se baš svakim računalom ili samo globalnim sustavom?
Koordiniram pripremu informatičkog sustava kako bi funkcionirao za vrijeme igara, ali računala imaju veliku ulogu i u fazi pripreme igara. Mnogo toga se izgrađuje, a o toj infrastrukturi ovisi besprijekorno funkcioniranje Olimpijskih igara. Naš posao se ne vidi toliko, a ono što se može vidjeti na ekranima za vrijeme samih igara samo je oko deset posto posla koji je odrađen. U Pekingu je, primjerice, bilo uvezano 14 tisuća osobnih računala i preko tisuću servera, a sve je to trebalo instalirati u tri mjeseca i to u objekte koji se u pravilu završavaju tek u zadnji čas.

Boris Sakač će biti jedna od najvećih zvijezda CRM Arene koja će se održati 3. svibnja u hotelu The Regent Esplanade, jer je riječ o iznimnom stručnjaku koji se desetljećima brine za informatičke sustave Olimpijskih igara. Sakač je trenutno savjetnik za informatički i telekomunikacijski sustav u Međunarodnom olimpijskom odboru, pošto interni propisi ne dopuštaju da osoba s navršenih 65 godina bude na izvršnoj funkciji. Zbog svog je posla proputovao čitav svijet, a da mu karijera skrene baš prema MOO-u zaslužan je – Stane Dolanc. On je, naime, Sakaču koji je dotad bio direktor IBM-a za Jugoslaviju, naredio da osmisli informatički sustav za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine. Pregovora u to vrijeme nije bilo pa je Sakač morao napustiti dotadašnju funkciju i prijeći na manju plaću. No, ispostavilo se da mu je Dolanc zapravo učinio uslugu jer je Sakač osmislio softver koji je oduševio MOO, pa su ga još godinama koristili, a nakon olimpijade u Barceloni prešao je raditi za MOO gdje je i danas, doduše formalno, tek u savjetničkoj ulozi.

Što podrazumijeva vaš posao u Međunarodnom olimpijskom odboru? Bavite li se baš svakim računalom ili samo globalnim sustavom?
Koordiniram pripremu informatičkog sustava kako bi funkcionirao za vrijeme igara, ali računala imaju veliku ulogu i u fazi pripreme igara. Mnogo toga se izgrađuje, a o toj infrastrukturi ovisi besprijekorno funkcioniranje Olimpijskih igara. Naš posao se ne vidi toliko, a ono što se može vidjeti na ekranima za vrijeme samih igara samo je oko deset posto posla koji je odrađen. U Pekingu je, primjerice, bilo uvezano 14 tisuća osobnih računala i preko tisuću servera, a sve je to trebalo instalirati u tri mjeseca i to u objekte koji se u pravilu završavaju tek u zadnji čas.

Koliko te opreme možete opet koristiti na idućim igrama, s obzirom na brzi razvoj informatike?
Nažalost ništa od toga se ne može koristiti, pa se oprema najčešće poklanja edukativnim ustanovama zemlje u kojoj se održavaju igre. Zbog prirode našeg posla opremu moramo dobiti najmanje dvije do tri godine prije održavanja igara, tako da se ona zaista više ne može koristiti na idućim igrama.

Radite li sami softver ili tek ga naručujete na tržištu?
Naručujemo ga, ali definiramo točno što nam treba i sve se radi po našim specifikacijama. Imamo niz radnih grupa u kojima su najveći svjetski eksperti za pojedine sportove. Softverska rješenja ne traju dugo jer se i sportovi mijenjaju jer zbog želje da budu aktraktivniji često mijenjaju pravila. Time privlače više gledatelja i sponzora, ali nama daju više posla. Primjerice, na olimpijadi u Moskvi 1980. na natjecanju u streličarstvu bilo je 40 natjecatelja, 70 metara od njih još toliko meta. Oni su ispucali svoje strelice, ali nitko u publici, u kojoj su bili samo rodbina i treneri, nije vidio tko je što pogodio. Onda su shvatili da to nikoga ne zanima. Sad se natječu jedan protiv drugog, puca se strelica po strelica, a na velikom se semaforu vide mete. Napravili su od toga vrlo zanimljiv sport.

Na koji se način osiguravate od grešaka u prijenosima?
Za televiziju sve radimo trostruko, tako da smo sigurni da će bar jedan od tih sustava raditi. Za novinske agencije i internet provajdere radimo dvostruko.

Koliko košta sva informatička tehnologija jednih olimpijskih igara?
Informatička tehnologija ljetnih OI danas košta oko 600 milijuna eura, a zimskih oko 250 do 280 milijuna eura.

Povećavaju li se značajno ti iznosi od igara do igara?
Kada bismo imali isti obim servisa, onda bi vjerojatno izdvajali i manje. No, uvijek se dodaju nove funkcije, pa sve to košta više novca. Kompjutorska pismenost raste, pa time i zahtjevi korisnika, zbog čega posao moramo odratiti brže. Zato morate imati više ljudi ili više opreme ili pak jedno i drugo. Zahjtjevi su nekad i pretjerani pa moramo malo i rezati.

Kako stoje stvari s hrvatskim softverašima? Jesu li i oni na cijeni?
Nekad davno smo sami razvili softver za Mediteranske igre, a kasnije i za Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Taj je softver živio negdje do sredine 90-tih godina. Zadnji put je bio upotrebljen u Barceloni 1992 i Lillehammeru 1994.. No, onda su došli sponzori. Swiss timing, recimo, mora najprije platiti da bi uopće mogao raditi, što nije trebalo do Barcelone i Lillehammera jer sponzorima tada to i nije bilo toliko atraktivno. Oni sad plate tu softversku ekipu iz svog džepa a plate još i dodatno da im se ime pojavi na ekranu.

Mislite li da će doći vrijeme kad će televizija izgubiti bitku s internetom?
Sve je to pitanje novca. Tehnološki nema nikakvih prepreka da to i danas bude integrirani sustav. Međutim, tu su strašno zastupljeni komercijalni interesi. Televizijske kuće se ne daju jer onda gube tlo pod nogama. Telekomunikacijske kuće su ljute zbog Skypea i najrađe bi ga ukinule da mogu. Verziraniji ljudi koji znaju što tehnologija danas pruža i mogu si sami kod kuće napraviti uređaje koji mogu paralelno pamtiti nekoliko signala. Tu su već terabajti na koje za mali novac možete pohraniti sve to, a kasnije i obrisati. Postoje dosta jaki lobiji koji sprečavaju da se to širi. Tehnologija pruža puno mogućnosti koje se ne koriste iz raznih razloga. U nizu sportova se rezultati mogu izračunati puno bolje nego što se to radi danas i to bez ljudi. Ali taj isti čovjek donosi propis. Do prije pet godina je obavezno bilo u atletici dva puta više sudaca sa štopericama od broja staza. A mi već 20 godina imamo uređaje koji bilježe rezultat u desettisućinku sekunde, no ovi što donose propise nisu to htjeli prihvatiti. Nema veće časti za jednog suca od toga da ode na Olimpijadu, dobije uniformu i mjeri vrijeme. Zbog toga su bili veliki otpori da se takav zastarjeli način mjerenja vremena ukine. Slično je i u nizu drugih sportova u kojima imamo daleko točnije i pravednije tehnološke mogućenosti.

Što vas još drži u ovom poslu?
Drži me taj osjećaj završenosti koji uslijedi nakon svake olimpijade. Tad imate doista osjećaj da ste nešto napravili i vidite rezultat vašeg rada, što je strašno bitna stvar. Motivira me i to što kroz taj posao upoznajem jako puno zemalja i ljudi. U mojoj je struci biti ispred vremena jako teško, a mi imamo baš tu mogućnost jer naši sponzori, koji nam daju opremu, nagađaju što će biti ‘in’ za četiri godine. Uvijek radite s prototipovima, a ljudi iz laboratorija vam govore što bi moglo biti interesantno za četiri godine.

I što će biti ‘in’ za četiri godine?
Najviše se očekuje od olakšavanja komunikacije korisnika s uređajem, od prepoznavanja govora do masovne upotrebe ekrana osjetljivih na dodir. Proizvođači ekrana bi jako htjeli da na tržište dođe 3D, ali meni ta tehnologija čini dosta ograničavajuća. Najprije, morate imate te vražje naočale, a osim toga od neprestanog gledanja 3D televizije bole oči. Mislim da ta tehnologija nema budućnost ako se nešto ne promijeni za svakodnevno višesatno korištenje. No, pitanje je što još u rukavu ima ta industrija jer se novi proizvodi ne izbacuju na tržište ako se stari mogu još prodavati. Primjerice, krajem šezdesetih godina radio sam na razvoju baza podataka u IBM-u koje su bile bunkerirane točno 12 godina zbog toga što su se one stare mogle prodavati. Nove su baze pustili tek kad ih je dostigla konkurencija. Očekujem da će se za četiri godine jako puno raditi i na zaštiti sadržaja, a vjerojatno će se i Skype početi naplaćivati. U početku skromno, a kasnije kad se ljudi naviknu i malo ozbiljnije.

Upravljanje u praksi

Na kojin način CRM funkcionira u Olimpijskom odboru?
Bitno je da točno definiramo što korisniku treba. Korisnik je televizijski gledatelj, televizijski režiser, komentator, novinar agencije, tiska – postoje različite grupe korisnika i za svaku od njih pokušavamo proniknuti što njima zapravo treba. Uz to imamo jako heterogene skupine unutar iste korisničke grupe. Američki televizijski gledatelj je navikao na ‘brdo’ statistike, Europljani je ne vole toliko, a Japanci mrze, pa za sve moramo naći kompromis. Ljudima koji rade softvere moramo dati zahtjeve najmanje tri godine ranije kako bi stigli razviti sve i ispitati. A i svijet se u međuvremenu mijenja, pa moramo napraviti sliku tako da i prosječan čovjek koji nikad nije pratio određeni sport shvati o čemu se radi ali ekran ne smijemo zatrpati informacijama kojima bi se uništila draž tog sporta.

Stav

Koji vam je sport najdraži?
Sinkrono plivanje i ritmička gimnastika. U oba sporta imate dvije komponente, glazbu i lijepe žene.

Kakvim vam se čine mladi naraštaji kompjuteraša?
Imam jako puno zamjerki na način školovanja kadrova jer ih opterećuju nepotrebnim stvarima, od toga što su Marx i Engels rekli o informatici, pa preko toga kad je izumljeno prvo računalo, umjesto da ih uče da koriste računalo. Drugačije bi bilo da u Hrvatskoj razvijamo nova računala, onda bi nam trebao taj tip kadrova. No, u 95 posto slučajeva ih se samo koristi, pa je mlade ljude to puno važnije naučiti. Moja je struka ‘’vražja’’ jer nikad ne prestajete učiti. I dan danas učim dva sata dnevno i ne daj Bog da dignem ruke na dva mjeseca, jer poslije teško opet uspijem uhvatim korak.

Autor: Saša Vejnović
28. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentari (2)
Pogledajte sve

Hebi ga, u Hrvatskoj su ljudi od 65 godina “zvijezde” u svim sferama društva političari, gospodarstvenici, IT stručnjaci čak je i Dikan naš najpoznatiji i najveći ljubavnik.
Zato i jesmo tu gdje jesmo. Na kraju svijeta!

Koliko Sakac ima godina? 65? Fascinantno! U USA u ITju ljudi nemaju sto za reci sa 35 a on sve zna sa 65. Cijela njegova karijera je fenomenalna. IT manager iz ZABE koji nije nista postigao ali je postoa IT sef Univerzijade…nakon toga je Olimpijski odbor uvjerio da je strucan i tamo je godinama….sto misliti o OI ako je Sakac kod njih kadar? Na sviejtu ima toliko losih a bogatih organizacija i toliko bezveznih managera poput Sakaca tako da ima nade stvarno za svakoga!

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close