Zajednička crta svim umjetnicima koji od svog dara i silnog truda zarađuju za život zacijelo je ljubav prema poslu koji im duh najvećim dijelom odnosi negdje daleko od ove svakodnevice. Na tome im može biti zavidan i tokar koji čitav život tokari poluosovine i trgovac koji svakodnevno kupcima dodaje kruh, kao i vlasnik te radionice ili trgovine koji je na sto muka zbog poskupljenja metala ili pekarskih proizvoda. Možda je to najbolje rekla dizajnerica nakita Diana Zelmanović, ustvrdivši da je najveća prednost umjetnika to što žive u paralelnom svijetu, a među nas smrtnike zaokupljene brutalnom stvarnošću spuste se tek povremeno i nakratko kad plaćaju račune. Upravo je na tom tragu većina naših sugovornika koji izravno ili tek usput priznaju da silne svoje misli i energiju usmjeravaju u umjetnost kojom se bave.

Kreativan kolosijek
Ilustratorica Sanja Rešček Ramljak također priznaje da joj ilustracija, koja je njezina silna ljubav, pruža mogućnost odmaka od svakodnevice i možda u punom smislu te riječi dopušta da odluta sasvim legitimno u imaginaran svijet. Luksuz je to koji si mogu priuštiti tek rijetki koji posjeduju izuzetan dar, ali su se u njegovo oblikovanje posvetili svim svojim bićem. Mnogi umjetnici ne pitaju za san kad nešto stvaraju, a hrana im je vrlo nisko na ljestvici prioriteta tih dana. Nekad kad ponestane inspiracije ne bude sve tako lijepo i bajno, neki se tad zatvaraju u četiri zida i bježe od ljudi, dok drugi taj trenutni manjak kreativnosti pokušavaju povratiti družeći se s ljudima. Koji god model netko izabrao, kad-tad se vraća na kreativni kolosijek kad se ponovno stopostotno prepušta svom poslu. Umjetnici koji žive od umjetnosti vrlo rijetko to što rade zapravo smatraju poslom u pravom smislu riječi. Ne uklapa se to u stereotip u kojem su glavni likovi radno vrijeme, užina u podne i mrski šef. Oni imaju privilegiju da sami odaberu s kim žele raditi i da odbijaju surađivati s onima koji im iz bilo kojeg razloga ne odgovaraju, što si rijetko tko danas može priuštiti. Kad su tražili svoj životni put (ili je on njih odabirao), o zaradi su najmanje razmišljali. Novac je samo nusprodukt posla koji im pomaže platiti kredit, no nitko od njih se ne bavi svojim poslom zbog zarade, već zbog stvaranja. Kamo sreće da se svi ljudi mogu time pohvaliti!

Hrvoje Dumančić, kipar

Uspješno jahanje protiv trendova
Danas nije dovoljno biti dobar kipar, moraš biti pravi “one man show”, sam svoj menadžer, a pritom ostati dovoljno kreativan da isplivaš iz mase. Davno su prošla vremena kad su umjetnici imali svoje mecene i bezbrižno živjeli. Iz moje generacije kipara na Akademiji likovne umjetnosti samo nekolicina ima status slobodnih umjetnika, svi ostali su otišli na sigurnu plaću, ispričao nam je zagrebački kipar Hrvoje Dumančić, koji se još na akademiji specijalizirao za umjetnost konja. Već godinama radi skulpture konja, a popratno je razvio i brend Horseland kao komercijalnu verziju. “Za konje sam se opredijelio jer sam fasciniran njihovim karakterom, odnosom čovjeka i konja, a jašem od svoje sedme godine. Profesori i kolege na akademiji su me kritizirali, govorili da su konji zaostala tema koja će me odvesti u propast. Ipak sam odlučio ne pratiti trendove, već raditi ono što me veseli. Katkad sam dizao kredite za financiranje izložbi, ali isplatilo se i sada mogu reći da uživam u poslu od kojeg živim”, kaže Dumančić. Prekretnica prema uspjehu uslijedila je četiri godine nakon diplome kad je sa skulpturom svoga konja Aramisa 2002. osvojio prvu nagradu u francuskom Saumuru, povijesnom gradiću koji je cijeli u znaku konja. Od tada Dumančić redovito tamo izlaže te je postao dio lokalne likovne scene. Kad je prvi put bio uvršten u selekciju Saumura, očekivao je pomoć sponzora. Najčešće radi u bronci, a materijal za skulpturu od 60 cm stoji oko 2000 eura. Također je trebalo platiti put pa se za pomoć obratio velikim kompanijama. Većina nije ni odgovorila, ostali su ga odbili. “Bitno je da umjetnik vjeruje u sebe i zna što će raditi za deset godina”, kaže Hrvoje Dumančić.

Sanja Rešček Ramljak, ilustratorica

Život kao u slikovnici
Kada se jedna ilustratorica može pohvaliti da je svojim radovima uljepšala više slikovnica koje su objavljene na 12 jezika, a k tome je još i autorica više od 15 poštanskih maraka koje su obišle svijet, vjerojatno ćete zaključiti da je jako uspješna u svom poslu. Pa kad vam još otkrije da su se njezine ilustracije našle osim na čestitkama UNICEF-a i na brojnim drugim čestitkama izdavača kao što su American Greetings, Roger La Borde, Papyrus ili pak slikovnicama izdavačkih kuća Random House, Macmillan, Scholastic i mnogim drugima, ili časopisima poput Ellea, Vivea, Globusa i Večernjeg lista, pomislit ćete da je već odavno u mirovini. No Sanja Rešček Ramljak tek je u 33. godini života i iako je na porodiljnom, vjerojatno već “šilji bojice” za svoje nove pothvate. Jednako kao što je to činila kao djevojčica u vrtiću, kad je sve i počelo. “Stalno sam bila okružena bojicama, flomasterima i papirima, a u pauzi od crtanja gradila sam kuće od lego kocaka, valjda od tuda i kasnija dilema oko studiranja grafičkog dizajna, slikarstva i arhitekture”, kaže Rešček koja je ipak na kraju diplomirala primijenjenu grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Prvi novčići od umjetnosti pristigli su relativno brzo, još u srednjoj školi (Primijenjena umjetnost i dizajn) kad je započela ilustrirati knjige. Ipak, pravi posao uslijedio je prvi dan nakon diplome, koja je i odredila njezin smjer – slikovnice. Rešček je, naime, vjerojatno jedina osoba koja je do tada diplomirala sa slikovnicom. Na njima radi već deset godina i još se osjeća kao da treba puno učiti. Iako uživa raditi na slikovnicama, ipak priznaje da je najponosnija na svoje radove za UNICEF i za dječju pravobraniteljicu. “Ti su mi poslovi bili najdraži jer imate osjećaj da ste napravili nešto korisno. Prekrasno je raditi slikovnice za djecu, no ovo je ipak nešto posebno”, kaže nam Rešček.

O novcu govori tek u crticama, priznajući da se od ilustriranja može pristojno živjeti, no sve ovisi o tome koliko se posla može odraditi. Radije će istaknuti svu silu prednosti zarađivanja za život od ovog tipa umjetnosti. “Imate slobodu da odaberete projekt na kojem želite raditi, samostalno isplanirate slobodno vrijeme, upoznate različite ljude i možete stalno usavršavati ono što radite”, nabraja Rešček prednosti, dodajući da ilustracija kao umjetnički medij nudi izrazito široko polje djelovanja. “Tako sam imala priliku raditi na sasvim različitim projektima osim slikovnica, poput čestitki za UNICEF, poštanskih maraka, puzzli ili ilustracija za Elle, pa do kampanja za trgovačke centre koje su stilski sasvim drukčije. Ali to smatram velikom prednošću ove profesije – istraživanje novih mogućnosti i tehnika u ilustraciji, a ne stajanje na mjestu, godinama radeći na isti način, istim tehnikama, ne napredujući”, kaže Rešček. Ono figurativno “šiljenje bojica” s početka teksta zapravo je danas prava rijetkost u njezinu radu jer se prebacila na nove tehnologije. “Uglavnom radim na računalu u posebnom programu jer mi istraživanje tih novih tehnologija predstavlja pravi izazov i uživam u tome”, kaže Rešček. Budući da novotarije poput iPada ilustratorima otvaraju sasvim nove horizonte, čini se da najveći uspjesi za Rešček tek dolaze.

Radovan Ruždjak, glumac

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Gluma je način života
Radovan Ruždjak član je ansambla dječjega kazališta Trešnja, a odraslima je poznatiji zbog uloge u jednoj od najpopularnijih zagrebačkih kazališnih predstava – “Kaubojima” teatra Exit. Kao mlađi glumio je u ZKM-u, a prvu predstavu odigrao je već sa 12 godina u HNK, kada se i rodila ljubav prema kazalištu. “Tada sam zavolio tu atmosferu, reflektore, glumce, miris kostima, događale su se prve ljubavi… sve me to privuklo i znao sam da želim biti nešto u kazalištu mada nikad nisam mislio da ću biti baš glumac.” Završio je Akademiju dramskih umjetnosti, ali priznaje da ju je upisao jer mu ocjene nisu bile dovoljno dobre za neki drugi fakultet. Za sve ostalo, kako kaže, kriva je sudbina. “Za glumca akademija nije nužna. Glumac ili jesi ili nisi, to ne možeš postati, no netko te može osvijestiti da to nosiš u sebi i zato je dobra”, ističe. No koliko god da je dobra, misli da akademija glumca može sputati, što mu se i dogodilo jer sa 18 nije bio dovoljno zreo da bi se nosio sa svim spoznajama o sebi do kojih je tada dolazio. Ruždjaku je gluma način života i definira ga kao osobu, a doživljava je kao poziv, a ne kao zanimanje. “Gluma te mora veseliti jer ako te ne veseli, može postati prokletstvo. Na sceni nema bijega. Ne možeš otići kad ti je neugodno ili kad ti je loše”, objašnjava. “Vježbom možeš postati bolji, no bitan je talent jer kroz njega proizlazi i zadovoljstvo. Zadovoljstvo da si bolji i da lakše savladavaš neke stvari od drugih. Upravo ta lakoća kojom se nešto izvodi definira talent”, kaže. Iako svaki umjetnik ima potrebu da se izrazi, bilo pjesmom, glazbom ili slikom, smatra da je gluma specifična jer njome izražavaš sebe.

“Umjetnici imaju platno, instrument, a ti si sam sebi alat.” U svom poslu najviše voli to što mu pruža veliko znanje o sebi samom, a kad upozna sebe, bolje može upoznati i druge. “Kada igraš ulogu, moraš razumjeti lik koji igraš. Da bi ga razumio, moraš ga naći u sebi, a da bi ga našao u sebi, moraš prvo skinuti puno krinki i slojeva da bi došao do svoje biti.” No kao i svaki posao, i gluma ima loše strane, a najveća je, smatra, što glumac završi kao egomanijak opsjednut sobom i svojom veličinom. “Ne bih se jednog dana želio pretvoriti u ostarjeloga glumca koji se divi sam sebi dok je bio mlad i uspješan. Ta me slika užasava. Zato cijelo vrijeme pokušavam naći neku dimenziju normalnosti, neforsiranja, ne grča za slavom. Trudim se to kontrolirati jer kad se to odmakne kontroli, može jako utjecati na psihu i čovjek može postati tužan lik koji ne može odustati od toga da je glumac, a svi mi kad-tad moramo odustati od toga. Najdražu ulogu nema, ali se najbolje poistovjećuje s ulogama od kojih najviše bježi u svom životu. ”Ne volim igrati negativce, ali se dobro poistovjetim s njima jer ih moralno ne opravdavam, već ih osuđujem.“ No, kaže, da bi dobro odglumio, svaki lik prije svega moraš zavoljeti. Ipak, postoje uloge koje bi volio odigrati, a rado bi se okušao u nekoj Čehovljevoj drami. Nikad nije imao uzora među glumcima jer nikada nije želio biti kao netko drugi, već uzora vidi u sebi kakav bi želio postati. Ipak, puno je ljudi u glumačkom poslu koje cijeni i poštuje. U sapunici se još nije okušao i nada se da neće. ”Ne osuđujem to, ali ne bih mogao raditi neki posao samo da bih dodatno zaradio.”

Bojan Valentić, plesač i plesni pedagog

Uvijek u društvu djevojaka
Imali smo nesreću da smo s Bojanom Valentićem, jednim od poznatijih hrvatskih plesača i plesnih pedagoga, pokušali razgovarati baš u vrijeme kad od posla jedva stiže ručati. Jedini njegov slobodan termin za šalicu (čaja) razgovora bio je nedjelja. Iako se temperatura te hladne zimske večeri spustila opasno nisko, Valentić je na sastanak stigao na motoru. Svoj suzuki m800 vozi svakodnevno, a za javni prijevoz se odlučuje samo u slučaju snježne mećave. Osim što je motor neizmjeran Bojanov užitak, on je ujedno i vrlo praktično prijevozno sredstvo s obzirom na prirodu njegova posla. Iako je stalno zaposlen u kazalištu Komedija, istovremeno podučava ples u Plesnom centru “Tala” i Srednjoj umjetničkoj školi “Frano Lučić”. Kad se tome pridodaju brojni honorarni poslovi, od učenja pjevačkih zvijezda osnovnim plesnim koracima pa do nastupa na kojekakvim glazbenim priredbama, teško da bi na sve to stigao, probijajući se kroz gradske gužve automobilom. Iako je jedan od najspominjanijih hrvatskih plesača, Valentiću nisu prvi životni koraci bili plesni. Štoviše, tom se umjetnošću počeo baviti prilično kasno, tek u 21. godini, i to na nagovor prijateljice koja ga je povela na sat “jazz-dancea”. “Kako mi se ne bi svidjelo kad sam vidio da sam jedini muškarac među gomilom lijepih djevojaka”, smije se Bojan, objašnjavajući da su mu uvijek djevojke bile motiv za učenje plesnih koraka. S tim je počelo, doduše, dosta rano, još u Vojnoj gimnaziji u Zagrebu kad su se mladići borili za djevojke upravo plesnim koracima.

Naime, tada su se organizirali plesnjaci u ženskim domovima, pa je bilo važno svladati poneki Travoltin potez, a upisao se tada Valentić i na folklor. Naravno, satovi folklora također su se održavali u ženskom učeničkom domu. Iako je poslije upisao Vojnu akademiju, polako mu je postajalo jasno da vojni poziv nije za njega, a čitav novi svijet otvorio mu se upravo s tim prvim pravim učenjem plesnih koraka u 21. godini. “Pridružio sam se tada plesnoj skupini Action, a nakon toga sam učio i u Studiju za suvremeni ples. Uslijedili su brojni treninzi, vježbe, učenje, seminari”, prisjeća se Valentić koji često u opisivanju onoga što svakodnevno radi koristi riječ “trening”. Moraš biti utreniran za bavljenjem ovim poslom da bi, recimo, mogao podignuti nogu gdje god poželiš ili da bi mogao plesačicu bez problema podignuti“, kaže Valentić, dodajući da je, pripremajući nastup u mjuziklu ”Kosa“, izračunao da na svakoj probi podigne nekoliko tona. No i sam potvrđuje da ipak nije sve u mišićima. ”Ima bildera koji ne mogu dignuti plesačicu jer za to postoje tehnike i trikovi. Mogu dignuti plesačicu od 80 kilograma, ali ne mogu manekenku od 50 jer se ne zna držati”, kaže Valentić. Unatoč svim tim treninzima i tonama, pa i profesionalnim deformacijama (nerijetko stepa dok čeka tramvaj ili red u banci), on svoj posao obožava iako njime teško može zaraditi jako puno novca, a o lakoj zaradi tek nema govora. Dugo je razmišljao kad smo ga pitali o manama bavljenja plesnom umjetnosti, pa se požalio tek na činjenicu da ne može otići na odmor kad poželi nego mora čekati kolektivni godišnji. I nije zvučao previše uvjerljivo.

Diana Zelmanović, dizajnerica nakita

‘Ja se igram, a moji prodavači rade posao’
Najveća prednost življenja od umjetnosti je to što živiš gotovo u paralelnom svijetu, odvojen od surove stvarnosti“, kaže Diana Zelmanović, dizajnerica nakita i vlasnica poznate zagrebačke Galerije ”Oblak“ koja se smjestila u strogom centru Zagreba, u dvorištu Radićeve ulice. Možda ova njezina misao u godinama boljeg života ne bi budila toliko pažnje, no u ova recesijska vremena zapravo pokazuje najveće bogatstvo umjetnika koji žive od svoga umjetničkog stvaranja. Čak se ne zamara ni cijenama svog nakita, štoviše tvrdi da ih i ne zna jer ih zapravo određuju dvije djevojke koje rade u galeriji. ”Ja se zapravo igram, a moji prodavači rade posao“, kaže Zelmanović. Ipak postoje trenuci kad i ona svrati u ovaj naš svijet, a ti se trenuci u pravilu podudaraju s rokovima za plaćanje računa. ”Nekad mi ide doista dobro, ali nekad dižem kredite da platim račune. Zapravo, to se dogodilo više puta“, otkrila nam je. Pa ipak, još nikad nije požalila što je prije 20 godina odlučila da će za svoj život zarađivati samo izradom nakita. ”Nije mi žao, ni u jednom trenutku. Žalim samo što su ljudi osiromašeni pa si sve manje mogu priuštiti neki komad nakita. Shvatila sam da se čovjek mora baviti onime što mu je najugodnije, u čemu se najbolje osjeća. Ako savršeno pečeš kolače, nemoj se patiti, nego budi slastičar. Kad je tvoj naum čist i kad to silno želiš, nebo se udruži da se to i ostvari“, kaže, prisjećajući se svojih početaka. Umjetničku crtu vjerojatno je naslijedila od majke koja je bila izuzetno kreativna osoba. Još je u školi drugima crtala crteže u zamjenu za zadaće iz matematike, pa su Škola primijenjene umjetnosti i Likovna akademija bile logičan nastavak. Još je za školovanja počela izrađivati nakit koji je nudila raznim galerijama. Ljeti je, naravno, jadranska obala bila velika trgovina nakita i tako sve dok nije odlučila da će sama biti svoj poslodavac. Otvorila je galeriju usred Zagreba, doduše u ulici u kojoj nakitom danas pokušava zaraditi ukupno 14 različitih radnji. Većina njih izlozima mami na samoj ulici, dok je Galerija ”Oblak“ smještena u dvorištu, a posjetitelji još moraju zaobići i nekoliko parkiranih automobila prije nego što kroče u carstvo nakita. Zbog toga se Zelmanović osjeća počašćenom dolaskom svakog posjetitelja, posebno stranaca koji su prvi put u Zagrebu. Unatoč tome što cijeni svaki posjet, Zelmanović zapravo izbjegava rad s ljudima. ”Da nisam krenula ovim putem, mislim da bih završila Šumarski fakultet i radila bih negdje u prirodi. Uvijek bih izbjegavala rad s ljudima”, priznala nam je.