Cijena tiranije oduvijek je bila golema. Milijuni umiru, gospodarstva se urušavaju, države propadaju. Zapadnjaci su se naivno uljuljkali nakon pada niza istočnoeuropskih diktatora 1989. i 1990. i raspada istočnog bloka, na koji je bila usmjerena cijela pozornost Zapada od 1945. Filozof Francis Fukuyama po rušenju Berlinskog zida nepromišljeno je objavio da je “povijest došla do kraja”.

Svijest o nedemokratskoj prirodi brojnih svjetskih režima polako je jačala kako je u zapadnoj javnosti blijedio psihološki učinak dezintegracije Sovjetskog Saveza, no riječ “diktator” u udarne je termine medija dovela serija događaja unazad nekoliko mjeseci. Dramatična zbivanja u arapskom svijetu, tvrdoglavo ustrajanje u tiraniji bjeloruskog šerifa Aleksandra Lukašenka i uhićenje nekadašnjeg haićanskog poglavnika Jeana-Claudea Duvaliera zvanog Baby Doc po povratku u domovinu usmjerili su pozornost Europe i Amerike na ljude koji željeznom šakom drže svoje narode za gušu. Lavinu su pokrenuli Tunižani, natjeravši predsjednika Zinea al-Abidina Ben Alija na uzmak nakon 23 godine na vlasti. Prosvjedi zbog gospodarskih teškoća prerasli su u masovne demonstracije protiv predsjednika, za kojega zapadnjaci nisu ni znali da je u očima svog naroda diktator. Ipak, samo je bezobziran vladar mogao držati narod u siromaštvu uza sve milijarde dolara koje vojska europskih turista desetljećima ulijeva u privlačnu mediteransku zemlju. Čim je Ben Ali s obitelji prebjegao u Saudijsku Arabiju u okrilje još goreg tiranina, kralja Abdulaha, politički analitičar Magdi Abdelhadi procijenio je da će nakon Tunisa val prosvjeda protiv vlastodržaca zahvatiti cijelu sjevernu Afriku i ostatak arapskog svijeta.

Faraon pao, budućnost neizvjesna
Dok su tunisku revoluciju izveli jaka srednja klasa i intelektualci, mnogo je heterogenija masa nezadovoljnika koji su u Egiptu ustali protiv svog “faraona”, 82-godišnjeg Hosnija Mubaraka. U marševima milijuna poginulo je blizu 300 ljudi, a predsjednik je odstupio tek nakon mnogo oklijevanja, manevriranja i kozmetičkih promjena u vladi. Većina zapadnjaka Mubaraka nije doživljavala diktatorom iz jednostavnog razloga što su ga zapadni mediji štedjeli kao američkog saveznika u borbi protiv radikalnog islama. Da nešto “nije u redu” s Egiptom procurilo bi samo povremeno, kad bi islamisti u terorističkom napadu ubili poneku skupinu inozemnih turista s ciljem sabotiranja turističke industrije i izoliranja vlastite zemlje. Mubarakovu su vladavinu obilježile široke policijske ovlasti, suspenzija ustavnih prava i cenzura. Zakon omogućuje policiji da uhiti bilo koga iz bilo kojeg razloga i drži ga u pritvoru bez suđenja na neodređeno dugo vrijeme. Broj političkih zatvorenika procjenjuje se na 30.000, a većina ih potječe iz redova najveće oporbene skupine, Muslimanskog bratstva, s čijim je preuzimanjem vlasti Mubarak (ne bez razloga) plašio svoj narod i zapadne državnike. Stanje je u Egiptu i dalje neizvjesno, a odluka o slobodnim izborima nalazi se u rukama vojske. Štoviše, zasad je nemoguće naslutiti u kojem će se smjeru odvijati revolucije u arapskom svijetu – u smjeru stvarne demokracije bar malo nalik onoj zapadnog tipa, ili možda prema islamizaciji i stvaranju vjerskih režima poput iranskog? U krajnjoj liniji, čak i da autokratske arapske vlastodršce smijene civilizirani demokratski izabrani predsjednici, čovječanstvo bi napravilo samo jedan korak naprijed na dugom i neizvjesnom putu iskorjenjivanja tiranija. Jer, u svijetu djeluje najmanje 40 diktatora, pod čijom čizmom živi više od dvije milijarde ljudi.

Dvije milijarde žive bez slobode
Organizacija Freedom House objavila je da je samo 60 posto svjetskih država demokratsko, a mnoge od njih demokratske su samo na papiru, s neslobodnim medijima, zastrašivanjem oporbe i izbornim namještaljkama. Napredak je to u odnosu na 1950. godinu, kad je samo 28 posto zemalja bilo bar formalno demokratsko, no još uvijek samo manji dio svjetske populacije živi u istinski slobodno izabranoj vlasti.Ironično, neki od današnjih diktatora po?eli su svoj put do apsolutne vlasti kao borci za slobodu, hvaleći se da su svojim narodima donijeli izbavljenje. Kirgistanski diktator Kurmanbek Bakijev svrgnut je prošlog proljeća, samo pet godina nakon što je uzjahao na predsjedničku fotelju kao predvodnik “tulipanske revolucije”, kojom je zbačen prethodni vladar. Afrikanci imaju izreku za taj fenomen: “Mučimo se da uklonimo jednog žohara, no nakon njega dolazi novi štakor i radi isto.”Magazin Foreign Policy je 2010. sastavio ljestvicu najgorih današnjih diktatora, s čijim se uvrštenjem uglavnom slažemo, ako već ne s poretkom. Tipičan diktator voli da se govori o njemu, pa makar i dobro, tako da je Kim Jong-il (69) nesumnjivo sretan što mu je pripao neslužbeni Oscar za diktatore. Njegov spoj tlačenja, kontrole, tajnovitosti i nuklearne prijetnje neodoljivi su argumenti koji govore u prilog korejskog Velikog brata kao prvorazrednog tiranina. Ipak, ni Kim nije učinio sve što mu je u moći: još nije izveo invaziju na Južnu Koreju i nije pogubio nikoga od članova nogometne reprezentacije, koja je na Svjetskom prvenstvu poražena od Portugala s 0:7. Nekadašnji zimbabvanski revolucionar Robert Mugabe (87) zacijelo je zadovoljan drugim mjestom, osobito nakon što je učinio za diktatorske pojmove skandalozan potez – pristao je pozvati svog glavnog suparnika u zajedničku vladu. Mugabe je istinski profesionalac i jedan od veterana u svojoj branši te može poslužiti kao uzor mlađim kolegama, kao što su venezuelanski autokrat Hugo Chavez i sirijski kolega Bašar Al-Asad.

Podcijenjeni masovni ubojica
Mianmarski se vožd Tan Šve okitio broncom, no budući da je na čelu ove azijske zemlje nekoć zvane Burma vojna hunta, možda bi ispravnije bilo nagradu uručiti cijeloj generalskom zboru. Šve (78) predvodi vojnu diktaturu, koja je na vlasti od 1962. Njegov se režim izdvaja od ostalih tiranija po tome što se koristi prisilnim radom kod izvođenja infrastrukturnih projekata i u vojnim akcijama vladinih snaga protiv etničkih manjina poput Karena. Sastavljači ljestvice bili su malo nepravedni postavivši sudanskog predsjednika Omara al-Bašira (67) na skromno četvrto mjesto. Bašir je uvijek živio u sjeni glamuroznijih planetarnih zlotvora, iako je jedini trenutno vladajući diktator koji je odgovoran za pogibiju stotina tisuća ljudi. Doduše, mediji povremeno izvješćuju o masakrima u zapadnom Sudanu, no obično ih etiketiraju samo kao humanitarne tragedije, umjesto kao zlodjela režima.

U nastavku ljestvice, javljaju se daljnje nedoumice oko autorovih prosudbi. Primjerice, Mahmud Ahmadinedžad (54) ne zaslužuje mjesto u diktatorskoj eliti iz banalnog razloga. On nije najmoćniji čovjek ni u Iranu, jer prava moć leži kod ajatolaha Alija Hameneija. Nimalo rafinirani Ahmadinedžad neosporno je znamenit negativac svjetske političke scene kao osporavatelj holokausta, zazivatelj brisanja Izraela s lica zemlje i zagovornik iranskog nuklearnog programa, no ne može samostalno donositi zakone niti je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Prijeporno je i uvrštenje na 20. mjesto ruandskog predsjednika Paula Kagamea (54), koji o sebi zacijelo ne misli da je diktator, baš kao ni Svjetska banka ni Međunarodni monetarni fond, s kojima je razvio bogatu suradnju.

Razočarani Gadafi i Lukašenko
Lošije od očekivanog prošao je pukovnik Moamar Al-Gadafi (58), kojemu je zamalo izmakao plasman među prvih deset. Bit će da je libijski čudak toliko dugo na vlasti da je mnogima dosadio, a pored toga se zadnjih godina gospodarski otvorio prema europskim zemljama, osobito prema Italiji. Boljeg ga je plasmana koštao i neuspjeh njegove inicijative za ukidanjem rotacije u predsjedništvu Afričke unije i postavljanjem njega, Gadafija, za doživotnog predsjednika. Propašću tog projekta, ovaj je ljubitelj devinog mlijeka izgubio djelić karizme. Najveće razo?aranje vjerojatno je obuzelo “zadnjeg europskog diktatora”, Aleksandra Lukašenka, kojemu je pripalo uistinu nedostojno 22. mjesto. No, tablica je sastavljena prije njegove nove, dosad najbrutalnije izborne prijevare – barem tako kažu zgaženi bjeloruski oporbenjaci. Čim je 1994. izabran, Lukašenko (56) je počeo cementirati vlast i odstranjivati sve tragove demokracije i slobode govora. Ovaj je status učvrstio u prosinačkim izborima, koje su svi izvan njegovog tabora nazvali bjelodanom prijevarom. O kakvom se beskrupuloznom tipu radi pokazuje i njegova naredba za hapšenje sedam od devet protukandidata, uključujući Andreja Sanikova i njegovu suprugu Irinu Halip, poznatu oporbenu novinarku. U takvoj konkurenciji, Kim Jong-il zaslužuje sve čestitke za diktatorskog Oscara. Zli patuljak zahvaljujući golemoj brojnosti i snazi svoje vojske, psihopatskoj naravi i odsustvu bilo kakvih drugih opcija osim nastavka diktature ili smrti ima zajamčeno vodeće mjesto na globalnoj rang listi diktatora do svog biološkog kraja – ili do trenutka kad se neki radikalni islamski vođa ne domogne nuklearnog naoružanja.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju