Četvrt stoljeća nakon što je dokumentarni film “Shoah” redatelja Claudea Lanzmanna promijenio način na koji je svijet gledao na holokaust, taj film nedavno je doživio ponovnu distribuciju u Sjedinjenim Američkim Državama, što je događaj za kojega on smatra da se trebao dogoditi mnogo ranije.

A opet, Lanzmann, kojemu je danas 85 godina, istodobno tvrdi da “Shoah” ustvari i nije dokumentarac i da je “holokaust neprikladno ime” za opis nacističkog istrebljenja šest milijuna Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Žali se da je, za razliku od Europe, gdje “Shoah nikad nije prestao biti prikazivan u kinima i na televiziji”, u SADu taj film “nestao s scene”, odakle su ga izgurala gledljivija ostvarenja, zbog čega su se namnožile predrasude i krive pretpostavke.
“To nikako nije bio holokaust”, objasnio je tijekom nedavna posjeta New Yorku te podsjetio da se doslovno značenje te riječi odnosi na žrtvu paljenicu bogu. “Dakle, 1,5 milijuna židovske djece žrtvovano je Bogu? Ime je važno, pa se zato u Europi ne kaže holokaust. Bila je to katastrofa, užas, a na hebrejskom to je – shoah.” Lanzmann je francuski Židov koji se kao tinejdžer pridružio Pokretu otpora, a nakon rata postao urednik časopisa za kulturu i filozofiju Les Temps Modernes kojega je pokrenuo JeanPaul Sartre. Premda nijedan član njegove obitelji nije poginuo u holokaustu, rekao je, taj događaj neizbrisivo se urezao u njega kada je 1973. počeo snimati navedeni film. “Kad sam počeo, nisam mogao prestati”, priznao je. “Tijekom 12 godina snimanja Shoaha bio sam poput slijepca, poput konja s naočnjacima.”

“Shoah”, koji traje malo duže od 9 sati i 15 minuta, sastavljen je od preko 300 sati filma. Ne bi ga se trebalo smatrati dokumentarnim filmom, smatra Lanzmann, jer “nisam snimao stvarnost koja je postojala prije filma, već sam morao stvarati tu stvarnost” iz onoga što naziva “zborom glasova i lica ubojica, žrtava i promatrača.” “Shoah” je postao neizbježni temelj u vizualnoj prezentaciji holokausta. Naravno, od njegove pojave 1985. godine, snimljeni su brojni filmovi koji su fikcionalizirali najraznolikije aspekte holokausta, uključujući i neke dobitnike nagrade Oscar: “Život je lijep” Roberta Benignija kojega Lanzmann odbacuje kao bezvrijednog i “Schindlerova lista” Stevena Spielberga, koju smatra pogubnom. Mišljenja je da je Spielbergov film “vrlo sentimentalan”.
“Lažan je”, dodaje, jer nudi optimističan završetak. Lanzmann je isto tako nestrpljiv s pokušajima objašnjavanja holokausta. “Pitanje zašto su Židovi pobijeni pitanje je koje se smjesta nameće kao nevjerojatno opsceno”, rekao je. Politički, moralni i medijski krajobraz svijeta znatno se promijenio od prve pojave filma “Shoah”. S jedne strane, subjekti raznoliki kao što su iranska vlada i Institut za ispitivanje povijesti otvoreno promiču poricanje holokausta; s druge strane, povijesno nam bliski genocidi u Bosni, Ruandi i Darfuru možda su djelomice umanjili holokaust kao jedinstveni povijesni događaj ili čak njegovu šokantnost. “Ljudi bez problema kažu da je netko nacist po pitanju juhe, ili nazivaju šintera gestapovcem ako im se ne sviđa”, rekao je Abraham H. Foxman, državni upravitelj Lige protiv klevećenja holokausta. “Ponovno prikazivanje Shoaha pruža nam vrlo bitnu priliku da se podsjetimo što je važno.” Nakon početne verzije “Shoaha”, Lanzmann je snimio i tri filma trajanja do sat i pol koji se uz njega vežu, a trenutno radi i na četvrtom. Nedavno je objavio i memoare pod naslovom “Patagonijski zee”, koji su u Francuskoj postali uspješnicom.
“ Većina ljudi s kojima sam razgovarao za film sada su pokojni”, rekao nam je. “Ali film Shoah nije mrtav.”

Larry Rohter