KRISTIANSTAD, Švedska — Kad se ovaj grad prije deset godina odlučio odučiti od fosilnih goriva, to se činilo kao ohola ambicija.

Ipak, već danas grad Kristianstad i njegova okolica, u kojoj živi 80.000 ljudi, u grijanju gotovo da i ne koriste naftu, zemni plin ili ugljen. Međutim, ovaj se grad, iz kojeg inače potječe votka Absolut, nije okrenuo solarnoj energiji ili energiji vjetra. Naime, kao što i pristoji kraju koji se diči poljoprivredom i stočarstvom, energiju dobiva iz kore krumpira, gnojiva, korištenog jestivog ulja i svinjskih iznutrica. Tvornica smještena izvan grada već deset godina organske otpatke pretvara u biogorivo, to jest jedan oblik metana. Taj se plin sagorijeva radi grijanja i električne energije ili rafinira kako bi se upotrijebilo kao gorivo za automobile. Također se procesiraju i izgaraju ostaci s odlagališta smeća, kanalizacijskih odvoda te ostaci dr va iz tvornice parketa. U proteklih se pet godina velik broj europskih zemalja sve više počeo oslanjati na obnovljive izvore energije vjetroelektrana ili hidroelektrana jer su fosilna goriva skupa, a Europska unija dodatno oporezuje njihovu pretjeranu uporabu. Samo u Njemačkoj postoji 5000 sustava generiranja energije putem biogoriva, a uglavnom se radi o pojedinačnim poljoprivrednim gospodarstvima. Kristianstad je korištenjem biogoriva promijenio energetsku krvnu sliku regije, prepolovivši korištenje fosilnih goriva i smanjivši ispuštanje ugljičnog dioksida za četvrtinu. “Radi se o znatno sigurnijem izvoru energije više nismo htjeli kupovati naf tu s Bliskog istoka ili iz Norveške”, kaže inženjer Lennart Erfors koji rukovodi projektom zamjene izvora energije. “A otvorila su se i nova radna mjesta u energetskom sektoru.” Izgaranjem biogoriva također se ispuštaju štetni plinovi, no znatno manje nego prilikom izgaranja ugljena i biogoriva. Osim toga, za razliku od zemnog plina, biogorivo je obnovljivo – stvara se od biološkog otpada koje bi inače trunulo na poljima ili smetlištima, oslobađajući štetni metan, šireći globalno zatopljenje, zagađujući zrak, a možda i zagađujući zalihe vode. Sredstva za pokretanje projekta u Kristianstadu bila su znatna, a pokrili su ih gradska i državna sredstva: središnji sustav izgaranje biomase za grijanje stajao je 144 milijuna dolara, uključujući i spalionicu, uvođenje cjevovoda, zamjenu peći i instaliranje generatora.

Međutim, gradske vlasti tvrde da se ulaganje već isplatilo: Kristianstad godišnje troši oko 3,2 milijuna dolara na grijanje gradskih objekata, a za naftu i električnu energiju ranije su morali izdvojiti sedam milijuna dolara. Biogorivo pokreće vozila komunalnih službi, autobuse i kamione. Poslovanje s biogorivo donosi novac jer poljoprivredna gospodarstva i tvornice plaćanju naknadu za odvoz otpada, a postrojenja za preradu biogoriva potom prodaju enegiju za grijanje, električnu energiju i automobilsko gorivo koje proizvedu. Gradske vlasti Kristianstada započele su s postavljanjem podzemne mreže za grijanje još tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Takav sustav okružne mreže grijanja služi se jednom ili većim brojem središnjih peći koje griju vodu koja napaja mrežu. Znatno je učinkovitiji od grijanja pojedinačnih zgrada putem bojlera. Sustav se u početku oslanjao na fosilna goriva. No, nakon što je 1991. godine Švedska postala prva država koja oporezuje ispuštanje plinova koji nastaju izgaranjem fosilnih goriva, grad je krenuo u potragu za zamjenskim gorivom. Do 1993. već je započelo izgaranje drvnih ostataka, a 1999. godine grad se okrenuo proizvodnji energije u novoj tvornici biogoriva. U udaljenim lokacijama ugrađene su peći koje griju na pelete. Izgaranje drva u tom obliku mnogo je učinkovitije i proizvodi se manje ugljičnog dioksida nego izgaranjem cjepanica, a pojačano korištenje u grijanju dovelo je procvata proizvodnje peleta u sjevernoj Europi. “Vlada potiče kupnju peći na pelete jer su troškovi grijanja dvostruko manji nego grijanje na naftu”, kaže inženjer Erfors. Gradski oci Kristianstada nadaju se da će se do 2020. ispuštanje štetnih plinova smanjiti za 40 posto u odnosu na 1990. godinu, te da se grad uopće više neće koristiti fosilnim gorivima niti ispuštati štetne plinove. Trenutno gradski prijevoz čini 60 posto ukupnog korištenja fosilnim gorivom, stoga traže od vozača da se služe vozilima na lokalno biogorivo. No, to zahtijeva pojačanu proizvodnju. Iako je biogorivo 20 posto jeftinije od benzina, vozači izgleda nisu spremni uložiti 32.000 dolara (oko 4000 dolara više nego za standardni automobil) za dvopogonski automobil ili automobil na biogorivo dokle god nisu sigurni da će se mreža širiti i da će više crpki biti raspoloživo. Inženjer Martin Risberg podržava širenje. “Jedan rezervoar dovoljan je da se čitav dan vozite po ovom kraju”, govori dok ulijeva biogorivo u Volvo, “no morate planirati unaprijed.”

Elisabeth Rosenthal