Tko je vidio mozak? Ni vi ni ja, kao ni legija neuroznanstvenika usmjerenih na otkrivanje tajni te nevidljive sile, snažne i neuhvatljive poput vjetra.

No, stručnjaci se ovih dana doista približavaju tome: u posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do eksplozije novih tehnika za testiranje grudastog mozga neprivlačnog izgleda u potrazi za umom koji razmišlja, osjeća, pati i kuje planove.No, to područje i dalje je toliko tehnološki komplicirano, izvan dosega prosječnog neuroznanstvenika te određeno istraživanjima koja se čine tako bazičnima da jednostavno izostaje ljudski odnos, ona udica kojom zakučasta znanost pokušava pobuditi zanimanje šire javnosti.Carl Schoonover shvatio je to kao izazov. 27godišnji Schoonover na polovici je doktorskog studija iz neuroznanosti na sveučilištu Columbia u New Yorku i odlučan je u namjeri da prosječnog čitatelja čistom ljepotom slika uvuče u predmet svog proučavanja. Stoga je sve te slike okupio u novoj sjajnoj knjizi. “Portrete uma: vizualizacije mozga od antike do 21. stoljeća” nedavno je objavila izdavačka kuća Abrams, a knjiga se sastoji od kratkih eseja uglednih neuroznanstvenika i dugih Schoonoverovih opisa. No, riječi su tek od sporedne važnosti. Slike su predivne, od prvih profinjenih crnobijelih skica neurona iz viktorijanskog razdoblja do velikih prikaza u boji s kakvima se svakodnevno susrećemo na LED ekranima 21. stoljeća. Ljepota često zavede znanstvenike. Ponekad uzbuđenje leži u čaroliji tehnike radi dobivanja neuhvatljivih podataka. Zamislite mutnu crnobijelo fotografiju smajlića, toliko nejasnu i u lošoj definiciji da nalikuje na torinsko platno. Već ta slika je čudo sama po sebi: snimka video kamerom velike brzine koja je isprobana na mozgu majmuna dok je ovaj zurio u žutog smajlića. Dok je majmun gledao u tu sliku, krvne žile koje dovode krv do živčanih stanica u vizualnom dijelu mozga privremeno su oblikovale isti taj uzorak.

Dakle, pregledom majmunova mozga možemo saznati što mu je na umu. Slika oblikuje poveznicu, primitivnu, no opet opipljivu, između tjelesnog i prolaznog, između tijela i duha. A iza slike proteže se duga povijest nadahnutih zaključaka neuroznanstvenika i jednako tako nadahnutih pogrešaka usmjerenih na rasvjetljenje upravo te tajnovite poveznice.Prigodno je, dakle, da je i priča vizualna, jer upravo su vizualni prikazi naše stare tisućljećima držale u zabludi. Primjerice, Aristotel je zaključio da moždane spirale služe za hlađenje srca, najočitijeg doma racionalne duše. Tek kad je u vrijeme renesanse ukinuta zabrana seciranja, pokazalo se da su te ventrikule tek prazan prostor. U 1873. talijanski je znanstvenik Camillo Golgi razvio tehniku crnog obojenja kojom je označavao mikroskopski tanke spone neurona. Petnaest godina kasnije španjolski znanstvenik Santiago Ramón y Cajal majstorskom je umješnoću prilagodio to obojenje, pa je svijetu predstavio sliku pojedinačnih neurona. Korijeni tih produženih živčanih stanica ili dendriti skupljaju informacije. Tijela ili aksoni prenose podatke. Sada te iste kosturaste siluete najednom postaju punašne i šarene, zahvaljujući umetnutim genima kodiranim fluorescentnim modekulama.Najdramatičnija varijacija tih metoda za obilježavanje neurona živim bojama, koju su njezini izumitelji nazvali Brainbow (moždana duga), pretvara um živog miša u divlju neonsku šumu razgranatih stabala. Elektrokemijski krugovi koji pogone podatke tom šumom, od jednog živca do drugog, stvaraju vlastite fenomenalne slike.

U međuvremenu promet u dugim skupinama neurona koji zajedno protiču mozgom postaje vidljiv zahvaljujući prilagodbi standardne tehnike skeniranja koja se zove difuzijska magnetska rezonancija. Ovdje neuroni doista nalikuju na tjesteninu, pomalo kugličastu i obješenu, ali i svjesnu svoje svrhe. Međutim, ako se ta struktura naruši (primjerice, moždanim udarom), ti se nizovi razbiju u fragmente, a podatkovna autocesta prekida. U posljednjem eseju u knjizi, Joy Hirsch, specijalistica za slikovnu dijagnostiku mozga, suosjeća s čitateljima kojima je mrska zamisao da je njihova srž, ono što vole i ne vole, njihove slutnje i predosjećaji, predrasude i životne odluke, ništa drugo doli sklop neurona. “Te stanice i molekule koje preplavljuju narazličitije neurokemijske koktele u mojim bazalnim ganglijima, navodno su temelj mog osjećaja ljubavi i privrženosti prema suprugu”, piše ona. “U ranijoj fazi akademskog putovanja opirala bih se ovoj neizbježnoj biološkoj činjenici na temelju zavedenog mišljenja kako bi fizički temelj na neki način umanjio veličinu i važnost mog izbora životnog partnera.”Doktorica Hirsh kaže da sada s radošću prihvaća “zapanjujuće jedinstvo fizičkog mozga i uma.” I smatra da nemamo previše izbora glede odluke hožemo li to prihvatiti ili ne. “Ljudi su tisućama godina prepostavljali da se u tome mora nalaziti nešto više”, piše u uvodu znanstvenik i pisac Jonah Lehrer. “No, tu ipak ne postoji ništa više: to je sve što mi jesmo.”

Abigail Zuger

Online – Programiranje uma

Slike iz “Portreta uma” te intervju s Carlom Schoonoverom nalaze se na: nytimes.com/science

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju