Europski politički vođe još uvijek izbjegavaju suočiti se, a poneki čak i u potpunosti priznati, razmjere i hitnost rješavanja europske financijske krize. Moraju brzo oblikovati paket refinanciranja i reformi koji je dovoljno velik da umiri nestabilna tržišta, primjerice Portugala i Španjolske, a koji neće gušiti budući rast.

Što dulje europski vođe poriču i otežu, to je veći rizik da će panični ulagači pokrenuti lančanu reakciju odgoda za kojima će uslijediti propast banaka, zbog čega bi se u konačnici mogla narušiti stabilnost 16 zemalja koje pripadaju euro zoni. Najgori prijestupnik je njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se još jednom dokazuje kao zatočenica anketa, umjesto kao smioni vođa najvećeg europskog gospodarstva. Ovog je mjeseca odbila planove nekih od vrhunskih europskih financijskih dužnosnika za povećanje veličine fonda za intervenciju na tržištu koji je ustanovljen početkom godine kad su se razmjeri europskog duga, kao i bankarski problemi doimali nadaleko manjima.Angela Merkel nije jedina koja podbacuje. JeanClaude Trichet, predsjednik Europske središnje banke, neodlučan je i nedosljedan. Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća osnovanog prošle godine sa svrhom osiguravanja snažne ruke, pokazao se kao nikakav vođa.Odbacivanje slabijih gospodarstava izvan euro zone nije riješenje. Snažan, “super euro” usredotočen na sjevernu Europu ugušio bi njemačku izvoznu konkurentnost, a mediteranskim zemljama postalo bi još skuplje servisirati dugovanja u euru. I Amerika ima mnogo toga na kocki. Premda su ovdašnje banke u manjoj mjeri izložene rizičnim europskim dogovanjima nego njihove transatlantske inačice, oporavak te zemlje ovisi o povećanju trgovine s ekonomsko zdravom i politički stabilnom Europom.

Sjeme ove krize posijano je prije deset godina kad je Europa započela s ambicioznim projektom monetarne unije bez ikakvih sredstava i mjera kojima bi izvršila fiskalne disciplinske postupke nad sudionicima. No, desetljeće povijesti i deseci tisuća ugovora u eurima ne mogu se jednostavno otpisati čarobnim štapićem. Europa mora ustrajati na izgradnji održivog eura, a ne vraćati se u dane kad su pojedine državne valute bile konkurencija jedna drugoj.Da bi se to ostvarilo, potreban je fond za intervenciju koji je dovoljno velik da umiri panična tržišta. Također se zemljama koje prime financijsku pomoć treba osigurati dovoljno vremena da izvrše nužne financijske prilagodbe. Gušenje već i same mogućnosti rasta drakonskim programima štednje neće rezultirati otplatom duga. Za neke zemlje, učinkoviti plan financijske pomoći morat će uključiti i restrukturiranje duga – kako gubici stvoreni zahvaljujući lošim bankarskim procjenama i pogrešnim ekonomskih mjerama vlada ne bi pali na leđa onih koji si to najmanje mogu priuštiti. Sve te ideje već su na stolu. Europi sada treba vođa koji će pogurati plan.