Zanimljivo je ovih dana čitati novine. Uz već svima poznate teme o nestalim milijunima i o odbjeglom premijeru, puno se piše i o dionicama Ine. Mađarski MOL ponudio je visoku cijenu za otkup dionica malim dioničara pa smo sada svi zbunjeni.

Je li to neprijateljsko preuzimanje? Smiju li se to raditi? Što ako mali dioničari ovo dožive kao zlatnu priliku da se domognu malo (ili puno) gotovine pa navale prodavati? Prodajom INE bavilo se i Saborsko povjerenstvo bez većeg uspjeha pa je teško očekivati da je može rasvijetliti samo jedna novinska kolumna. Ono što mene kao energetičara ipak muči je – kako je itko ikad mogao pomisliti da je takva prodaja jako dobra ideja i zašto nas stalno pokušavaju uvjeriti da je država najgori mogući gospodar? Samo za zaboravne – ta država je naša država, prva zaista naša država koju imamo nakon 1102. godine i ona ista država koju smo zajedno sanjali, stvarali i za nju ginuli.

Primjer iz susjedstva
Ne bih zapravo ni pisao ovu o ovoj temi da me nije potaknuo današnji razgovor. Po službenoj dužnosti nazočio sam predstavljanju tvrtke Energie Steiermark. Za neupućene – energetske tvrtke austrijske pokrajine Štajerske koja djeluje na području proizvodnje električne i toplinske energije, distribucije topline i plina, korištenja obnovljivih izvora energije i sl. Vlasništvo – pokrajina Štajerska u udjelu od 75%, EdF (francuska nacionalna elektroprivreda) u udjelu od 25%. Zanemarimo li sad zakonske okvire i neke druge sitne druge detalje, možete li zamisliti da kod nas jedna (ili više njih) hrvatska županija posjeduje i vodi uspješnu energetsku tvrtku? A država (ona naša, ne zaboravimo)? A kad tamo, Energie Steiermark ispada i stvarno uspješna. Pa imaju preko 600.000 klijenata, preko 1.800 zaposlenih djelatnika, a godišnji promet premašuje milijardu eura. Uz sve to, uspješno posluju u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj i Sloveniji. A pogađate – sada bi to rado činili i u Hrvatskoj. Zašto ne, reći ćemo, nitko nije otok i otvoreni smo za strane investicije i poslovna ulaganja. Jedino me muči – kako to da je tvrtka i to još energetska tako uspješna, a u državnom je vlasništvu. Pokrajinskom ili državnom, nema tu puno razlike. Mučilo me to pitanje tijekom čitave prezentacije austrijskih kolega, ali mi je ipak bilo nekako neugodno postaviti to pitanje. Valjda zato što i sam znam odgovor, samo bi mi bilo neugodno to čuti od drugoga. Za uspješnost poslovanja nije presudna struktura vlasništva već promišljanje i kvaliteta odluka menadžmenta odnosno motivacija, stručnost i odnos prema radu djelatnika. O poštenju i kontroli jednih i drugih bolje da i ne govorimo.

Zašto je energetska neovisnost bitna
Davno je bilo kada su nas učili riječima akademika Hrvoja Požara – najskuplja je energija ona koje nema. Učili nas, a mi izgleda zaboravili. Uslijed nedostatka energije izgubile su dah čuvene Hitlerove Panzer divizije, a gotovo svaki značajniji ratni sukob nakon toga bio je djelomično ili čak potpuno motiviran otvaranjem pravaca opskrbe energijom. Prije dvije zime iskusili smo kratkotrajnu nestašicu plina. U to se doba jako pisalo o hladnim stanovima i javnim ustanovama. Malo se ili nimalo pisalo o prekidu opskrbe gospodarskih subjekata što je izazvalo milijunske štete i već tada otvorilo vrata recesiji. Mnoge tvrtke nisu se od toga nikada oporavile. Sve što se oko nas događa pokazuje da je energija toliko presudno važan strateški resurs da ga ništa i nikako ne može zamijeniti. Zbog toga nijedno ulaganje u proizvodnju energije, nove dobavne pravce ili izvore (pa i obnovljive izvore, itekako!) nije preskupo. A vrijedi li pritom zadržati svoje energetske tvrtke i učiniti sve što treba da one stabilno i uspješno posluju? Zaključite sami.

Julije Domac, autor je ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske