Red ispred španjolskog konzulata dug je preko sto metara. Sačinjavaju ga unuci Španjolaca, osobe s rodnim listom bake ili djeda iz Asturije, Galicije ili Andaluzije u nadi da će dobiti putovnicu koja će im omogućiti da emigriraju.

Kubanci svoju frustraciju ne izražavaju prosvjedima ili glasanjem protiv već izabranih lokalnih zastupnika. Čine to tako što svakodnevno nahrupljuju u strana veleposlanstva vođeni jednom jedinom opsesijom: bijegom. Ovo puštanje krvi nije se usporilo otkad je Raúl Castro došao na vlast. Upravo suprotno, kao da je nagon da se ode postao još snažniji. Raulističke reforme provedene su toliko mlako da stotine tisuća onih koji žele otići nisu uspjele uvjeriti da u ostanku na otoku ima ikakve nade. Stoga se osjećam kao da sam s drugog planeta kad prijatelje uvjeravam da se za mene život ne nalazi negdje drugdje, već na drugoj Kubi. U toj zemlji budućnosti, nikoga se neće kažnjavati jer izražava mišljenje, a Kubancima neće trebati dozvola za prelazak granice.I dok se ta zemlja doima iznimno dalekom, prvi korak u njenom smjeru već je poduzet: kritički glasovi prisilili su vladu da otpočne skromnu transformaciju. Od sredine 2008., Kubancima je dopuštena pretplata na usluge mobilne telefonije, legalna kupnja računala i odsjedanje u hotelima u svojstvu gostiju. No, ništa od toga nije ublažilo jad s kojim su svakodnevno suočeni. Kubanci se moraju nositi sa sustavom dvojne valute: plaće dobivaju u jednoj valuti, a većinu namirnica kupuju drugom valutom. Nadalje, rezovi radnih mjesta u vladinim službama već su započeli i naznaka su noćne more koju su dužnosnici predvidjeli nakon kolapsa komunističkog sustava. Kuba velikim koracima korača prema “zelenoj” verziji kapitalizma, šok terapiji koja poriče sva marksistička načela.

S druge strane, letargija s kojom su primijenjene blaže gospodarske mjere tolika je da su razočarani čak i militanti unutar Komunističke partije koji su ne tako davno bili potpuno uvjereni u generalov pragmatizam.Davanje neobrađenih površina u desetogodišnji najam nije postiglo željeni učinak smanjenja cijene voća i povrća, a poticanje samozapošljavanja nije rezultiralo entuzijazmom apatičnih stanovnika koji pate zbog rasprostranjene korpucije.Tek oni najnaivniji vjeruju da će Raúl Castro moći i znati dovesti zemlju na put stabilnosti i prosperiteta.Zato moji sunarodnjaci i sunarodnjakinje ispunjavaju prijave u veleposlanstvima: součeni s dilemom između riješavanja državnog ili osobnog problema, jednostavniji im je izbor pobrinuti se za sebe.Kubanci ne žude samo za većom gospodarskom slobodom; i njihov popis zahtjeva za pravima pojedinca također je dug. Nedavno puštanje političkih zatvorenika ohrabruje, ali represivni okvir zbog kojega su završili u zatvoru ostaje netaknut. Zakon i dalje kriminalizira nezakonito udruživanje, a kritičarima režima prijete proizvoljna uhićenja, fizičke i verbalne prijetnje te javno sramoćenje.Kubancima svaki dan donosi nove dokaze da njihovu vladu više ne vodi ideologija ili ideja društvene pravednosti, već ljudi opsjednuti moći i vlašću koji ih se odbijaju odreći. U međuvremenu, oni koji ne žele protratiti život u čekanju tvore redove ispred veleposlanstava. Vizu za bilo gdje, govore tihim glasom, u strahu da bi im ukidanje i najmanjeg djelića nedavnih reformi moglo uništiti priliku za bijeg.

Yoani Sánchez, dobitnica nagrade za digitalno novinarstvo Ortega y Gasset 2008. godine, piše blog na stranici desdecuba.com/generaciony.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com