Početkom mjeseca japanski je ministar financija izjavio da on i njegovi suradnici žele raspraviti s Kinom najnoviju kinesku kupnju japanskih obveznica kako bi “preispitali njene namjere”, što prevedno s jezika diplomacije, znači: “prestanite smjesta”.

Kad sam čuo tu vijest, toliko me isfrustrirala da mi je došlo da lupam glavom u zid. Vidite, viši američki dužnosnici opetovano zanemaruju činjenicu da se ne poduzima ništa glede kineske manipulacije valutom, dijelom iz straha da će Kinezi prestati kupovati naše obveznice. No, u trenutnoj situaciji, kineska kupovina naših obveznicama ne samo da nam ne pomaže, već nam odmaže. Japancima je to jasno. Zašto nije i nama?Pozadina: Ako vam se rasprava o kineskoj valutnoj politici doima zbunjujućom, to je tako samo zato što se mnogi ne žele suočiti s vrlo jednostavnom, ali i okrutnom stvarnosti, točnije da Kina namjerno održava svoju valutu umjetno slabom. Posljedice takve politike također su jednostavne ali i okrutne: u biti, Kina oporezuje uvozna dobra, a subvencira izvoz, čime nadopunjuje golemi trgovinski višak. Možda ste se susreli s tvrdnjama da kineski trgovinski višak nema nikakve veze s njenom valutnom politikom; ako je tomu tako, to bi bio prvi takav slučaj u povijesti svjetske ekonomije. Podcijenjena valuta uvijek promiče trgovinski višak, a Kina u tome nije iznimka. A u doba globalne gospodarske krize, bilo koja zemlja s umjetnim trgovinskim viškom onemogućuju toliko potrebni rast prodaje i otvaranje novih radnih mjesta u drugim zemljama. Ponovno, tkogod tvrdi drugačije, taj zapravo tvrdi da je Kina na neki način izuzeta iz gospodarske logike koja se odnosi na sve ostale. Dakle, što bismo mi trebali učiniti po tom pitanju? Američki dužnosnici pokušali su urazumiti svoje kineske kolege tvrdnjama da će snaža valuta koristiti Kini. Glede toga su u pravu: podcijenjena valuta potpomaže inflaciju, spušta plaće kineskih radnika i uludo troši kineske resurse. No, premda je manipulacija valutom loša za Kinu u cijelosti, dobra je za politički utjecajne kineske tvrtke, mnoge od njih u državnom vlasništvu. Pa se stoga nastavlja manipulacija valute. Uvijek i iznova američki dužnosnici obznanjuju kako su postigli napredak po pitanju valute; svaki put ispadne da su ih nasamarili. Još u lipnju je američki ministar financija Timothy Geithner pohvalio izjavu Kine da će se potruditi ostvariti fleksibilniju tečajnu stopu. Otad je juan porastao za 1, da, čak 1 posto u odnosu na dolar – a veći dio tog rasta zbio se u posljednjih nekoliko dana, netom prije planiranog kongresnog saslušanja na temu valute.

Očito je da se ništa neće dogoditi sve dok Sjedinjene Američke Države ne pokažu što su sve spremne učiniti kad im druga zemlja subvencira izvoz: prvo, nametnuti privremenu tarifu koja poništava vrijednost subvencije. Zašto onda nitko još nije predložio tu mjeru?v Kao što sam već dao naslutiti, jedan razlog je strah što će se dogoditi ukoliko Kinezi prestanu kupovati američke obveznice. No, taj strah uopće nema osnova: u svijetu preplavljenom viškom štednje, ne treba nam kineski novac, naročito zato što bi Banka saveznih rezervi mogla i trebala otkupiti sve obveznice koje će Kinezi u tom slučaju prodati. Istina je da će dolar pasti ako Kina odluči prodati dio svojih američkih dioničkih paketa. Ali, to bi u biti pomoglo američkom gospodarstvu jer bi time naši izvozni proizvodi postali konkurentniji. Upitajte Japance, koji žele da Kina prestane kupovati njihove obveznice jer zbog toga raste vrijednost jena.Osim ovih neutemeljenih financijskih briga, postoji i ozbiljniji uzrok američke pasivnosti: poslovni strah od kineske odmazde. Razmotrite slični slučaj: očigledno nezakonite subvencije kojima Kina financira svoju industriju čiste energije. Te subvencije trebale su potaknuti službene pritužbe američkih poduzeća, a jedina organizacija koja uistinu i jest podnijela pritužbu bio je sindikat metalaca. Zašto? Kako izvještava The Times, “multinacionalne tvrtke i trgovinske udruge u sektoru čiste energije, kao i u mnogim drugim industrijskim granama, oprezne su glede podnesaka trgovinskih žalbi jer se boje ugleda koji prati kineske dužnosnike, a taj je da su skloni odmazdi protiv zajedničkih ulaganja u vlastitoj zemlji i spremni uskratiti pristup na tržište bilo kojoj tvrtki koja se usprotivi Kini”. Nameće se pitanje hoće li američki političke vođe dopustiti da ih prepadnu financijski fantomi i da im se zaprijeti poslovnim zastrašivanjima? Hoće li nastaviti ne činiti ništa glede mjera koje koriste posebnim kineskim interesima na štetu kako kineskih, tako i američkih radnika? Ili će konačno, konačno učiniti nešto? Ne mijenjajte program.

Paul Krugman