Već desetljećima Turskoj govore da nije spremna za priključenje Europskoj uniji, da je ekonomski prenazadna da bi se kvalificirala za članstvo.

Taj argument možda više ne drži vodu. Danas je Turska brzorastuća ekonomska sila s čvrstom jezgrom međunarodno konkurentnih tvrtki koje pretvaraju ovu mlađahnu naciju u poduzetničko žarište, izvozom se uključuju na bogata tržišta Rusije i Bliskog istoka, dok istodobno privlače milijune dolara investicija. Za mnoge države u Europi umorne od dugovanja, koje se mogu smatrati srećkovićima ako ove godine popune proračun za jedan posto, turska gospodarska renesansa (krajem lipnja Turska je prijavila rast od nevjerojatnih 11,4 posto, odmah iza Kine) postavlja potpuno novo pitanje: tko koga više treba, Turska Europu ili Europa Tursku? “Stare sile gube moć, u gospodarskom i intelektualnom smislu”, kaže Vural Ak (42), osnivač i glavni direktor Intercityja, najveće tvrtke za leasing automobila u Turskoj. “A Turska je sada dovoljno snažna da se sama održava.” Začuđujuća je to transformacija gospodarstva koje je prije samo deset godina imalo proračunski deficit u iznosu od 16 posto bruto domaćeg proizvoda i inflaciju od 72 posto. Korijeni te transformacije začeti su dolaskom na vlast premijera Recepa Tayipa Erdogana, koji je povezao socijalni konzervatizam s fiskalno opreznim gospodarskih potezima kako bi učinio svoju Stranku prava i razvoja (AKP) najdominantnijim političkim pokretom u Turskoj od najranijih dana republike. “Ovo je svijet iz snova”, kaže Husnu M. Ozyegin, koji je postao najbogatiji čovjek u Turskoj nakon što je 2006. godine prodao svoj Finansbank Grčkoj nacionalnoj banci. Dok sjedi na krovnoj terasi svog hotela Swiss s pet zvjezdica, na BlackBerryju provjerava najnovije podatke o dugovanjima za zemlje eurozone. Još ne vjeruje potpuno onome što vidi. “Grčka 980. Italija 194, a evo i Turske sa 192”, zadovoljno se smješka. “Da ste mi prije deset godina rekli da će se kreditni rizik Turske izjednačiti s onim talijanskim, rekao bih vam da ste ludi.” Ozyegin je predstavnik stare garde turske poslovne elite koja je prigrlila Erdoganovu vladu zbog njezina gospodarskog uspjeha. Manje poznata činjenica, no jednako važna za tursku budućnost, tiče se rapidnog porasta broja društveno konzervativnih poslovnih moćnika.

Ak, menadžer u tvrtki za autoleasing, pravi je primjer ove nove poslovne elite. Vozi Ferrari, ali također prakticira islam, ne pije i nimalo se ne srami govoriti o svojoj vjeri. Nije vezan uz sekularni konsenzus prisutan kod poslovne, vojne i sudske elite 20. stoljeća koja se dugo borila da islam ostane izvan javnog života. Na zidu iznad njegova stola stoji uramljeni ulomak iz Kurana na arapskom jeziku, a odnedavna Ak financira program islamskih znanosti na Sveučilištu George Mason u Fairfaxu u Virginiji, nedaleko od Washingtona. Bilo da prihvaća islam kao skup pravila prema kojima vodi svoj život ili izraelsku tehnologiju navodnjavanja za svoj rastući posao uzgoja badema i oraha, Ak predstavlja fleksibilnu dinamiku, kako društvenu, tako i ekonomsku, koja je omogućila Turskoj širenje i učvršćivanje trgovinskih poveznica s Izraelom, Rusijom, Saudijskom Arabijom, Iranom i Sirijom, koja sada služi kao zamašnjak turskoj ambiciji da postane dominantan politički igrač u regiji. U lipnju je turski izvoz porastao za 13 posto u usporedbi s prošlom godinom, a većina potražnje dolazi iz susjednih zemalja ili zemalja regije. Zbog vlastitih nerazvijenih temelja proizvodnje željni su kupnje turskih slatkiša, automobila i novih televizora s ravnim ekranom. U Iranu turske kompanije grade pogone za proizvodnju umjetnoga gnojiva, proizvode pelene i proizvode za žensku higijenu. U Iraku je grupacija Acarsan upravo pobijedila na javnom natječaju, čime je dobila posao gradnje pet bolnica. Nitko ovdje ne osporava da ovakvi trendovi daju Erdoganu legitimitet, kako kod kuće, tako i u inozemstvu, da ukori Izrael ili pregovara s Iranom o nuklearnoj energiji, što su potezi koji su potresli čvrstu vezu s dugogodišnjim turskim glavnim saveznikom i pristašom Sjedinjenim Američkim Državama. Turska je ove godine u Iran i Siriju izvezla robe u vrijednosti 1,6 milijardi dolara, 200 milijuna dolara više od SAD-a. No neki su zabrinuti da je ova demonstracija moći otišla predaleko i da bi agresivni tonovi prema Izraelu mogli ugroziti određujuće načelo turskog osnivača Mustafe Kemala Ataturka koje glasi: Mir kod kuće, mir u svijetu. “Turska vanjska politika je dobra ako se zbog nje ponosimo sobom”, smatra Ferda Yildiz, predsjednik konglomerata Basari Holding koji pregovara sa sirijskom vladom o gradnji tvornice za električna brojila u Siriji. Unatoč tomu upozorava da bi bila pogreška usmjeriti se samo na širenje na Istok, posebice ako bi se to odvilo na štetu dugogodišnje turske sklonosti Zapadu kao mjestu inovacije i nadahnuća. “Za izgradnju odnosa potrebna su stoljeća, a za prekid minute”, kaže Yildiz.

Landon Thomas Jr.