Dana 1. i 2. lipnja održani su sastanci radne grupe sačinjene od predstavnika Vlade, sindikata i HUP-a, s predstavnicima Kraljevine Nizozemske u sklopu projekta “Daljnja modernizacija sustava socijalne sigurnosti u Hrvatskoj”. Riječ je o projektu koji ulazi u svoj završni dio, i to kao nastavak projekta “Mogućnosti ukidanja radne knjižice” i predstavlja velik izazov i odgovornost za sve dionike jer je riječ o postupku koji mora biti vrlo dobro pripremljen u trenutku ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kada se ukida radna knjižica kao dokument koji ima karakter javne isprave. Naime, Zakonom o radu, člankom 299., propisano je da je poslodavac najkasnije u roku od tri mjeseca od dana pristupanja Republike Hrvatske u EU dužan radniku vratiti radnu knjižicu. Poslodavci će biti u obvezi prije vraćanja knjižice precrtati sve nepopunjene rubrike uz potpis i pečat i evidentirati to u rubriku “Bilješke”. Tako vraćenu radnu knjižicu radnik će moći koristiti u svrhu dokazivanja prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja u slučaju nezaposlenosti.

Čuvanje knjižice
Na sastancima se razgovaralo o načinu komunikacije tijela javne uprave s dionicima u trenutku kada se radna knjižica ukine, zatim o načinu postupanja poslodavaca vezano uz prijave i odjave radnika kad više ne bude radne knjižice te o načinu kako će korisnicima biti omogućen pristup podacima. Vezano uz poslodavce i njihov način postupanja nakon ukidanja radne knjižice zaključeno je kako svi poslodavci moraju na vrijeme biti upoznati sa svojim obvezama i obaviješteni o načinu postupanja. Konkretno, za poslodavce će se stvari pojednostavniti jer više neće biti u obvezi čuvati radne knjižice radnika, pri čemu su bili odgovorni za njih, a u pojedinim slučajevima dolazilo je i do zloupotrebe. U razgovorima između predstavnika radne skupine zaključeno je da bi se cijeli sustav nakon ukidanja radne knjižice mogao temeljiti na prijavama na mirovinsko osiguranje koje imaju status javne isprave i koji su u sustavu HZMO-a pohranjeni i u elektroničkom obliku, a i na mikrofilmskoj vrpci. Osnovna obveza poslodavca, u trenutku kada više ne bude radne knjižice, bila bi da mora radniku uručiti primjerak prijave na obvezno osiguranje, što je i propisano Zakonom o radu. S druge strane HZMO već i sada na zahtjev osiguranika izdaje potvrde o cjelokupnom radno-pravnom statusu u obliku javno-pravne isprave tako da je sigurnost podataka već sada ostvarena. Valja napomenuti da HZMO već od 2006. godine ima servis na web stranici (zapravo riječ je o virtualnoj radnoj knjižici) i svi podaci kojima HZMO raspolaže o osiguraniku mogu se online pretraživati. S druge strane za one koji nemaju informatička znanja uvijek postoji mogućnost da fizičkim dolaskom u neku od ispostava HZMO-a dobiju tražene podatke. Dakle, sustav HZMO-a je već sada pripravan udovoljiti zahtjevima, kako onih koji imaju, tako i onih koji nemaju potrebna informatička znanja.

Otpor
U daljnjem nastavku projekta vrlo je bitno kako ga prezentirati jer je riječ o novini prema kojoj će mnogi možda pokazati sumnju ili pak otpor, no stvarnost je da ukidanje radne knjižice neće dovesti u pitanje podatke o stažu osiguranja, nego može osiguranicima, naprotiv, poslužiti i kao vid kontrole preko baze podataka HZMO-a o prijavi poslodavca u odnosu na podatke kojima raspolaže HZMO. Na ovaj način, tj. mogućnošću kontrole i usporedbe podataka, radnici će moći lakše zaštiti svoja prava u odnosu na poslodavce koji ne ispunjavaju zakonom propisanu obvezu prijave na mirovinsko osiguranje. Što se tiče same prijave radnika na mirovinsko osiguranje, već sada je razvijen sustav elektroničke prijave koji će se i dalje razvijati, no istodobno će biti otvorena mogućnost fizičke prijave (preko papirnatih obrazaca) za one poslodavce koji ili nemaju računala ili su se pak iz bilo kojeg razloga odlučili zadržati u sustavu prijave na način kako su to činili i do sada. U svakom slučaju, procjena stručnjaka iz HZMO-a je da je prilično skup sustav kvalificiranog potpisa možda dobrim dijelom razlog zašto se poslodavci više ne odlučuju za elektroničke prijave te bi u tom smislu trebalo stvoriti pretpostavke za bolju pristupačnost. U svakom slučaju, ukidanje radnih knjižica u određenom trenutku morat će se provesti, i to će iziskivati određen angažman poslodavaca (oko vraćanja i zaključivanja radnih knjižica) te je svakako važno dobro se pripremiti i isplanirati cijelu proceduru kako ne bi bilo neželjenih opterećenja u vezi s administriranjem. Slijedom navedenoga, u daljnjim razgovorima s nizozemskim stručnjacima pokušat će se pronaći rješenja koja će što manje opteretiti poslodavce, ali koja neće s druge strane ugroziti točnost i vjerodostojnost podataka u sustavu socijalne sigurnosti. S tim u vezi vrlo će važna biti kampanja kojom će se javnost i svi dionici upoznati s promjenama koje će nastupiti, što zbog psihološkog momenta, što zbog pravne sigurnosti.

Admira Ribičić, dipl. iur., pravna savjetnica