Nove su tehnologije kroz povijesti revolucionizirale rat: sjetite se bojnih kola, baruta, zrakoplova, radara i nuklearne fizije. Tako je i s informatičkom tehnologijom. Računala i internet transformirali su ekonomije i zapadnim vojskama dali veliku prednost, kao što je mogućnost slanja bespilotnih letjelica na drugi kraj svijeta kako bi prikupljale informacije i napadale ciljeve. No širenje digitalne tehnologije ima i svoju cijenu jer vojske i društva izlaže digitalnim napadima.

Prijetnja je složena, višestruka i vrlo opasna. Društva su više nego ikada ovisna o računalnim sustavima povezanima s internetom, što neprijateljima daje veće mogućnosti za napad. Ako bi operativni sustavi energetskih stanica, rafinerija, banaka i kontrola leta bili srušeni ljudi bi mogli stradati. Ipak, u kibernetskom prostoru postoji malo pravila, ako ih uopće i ima, koja određuju ponašanje, pa čak i rat, u drugim područjima. A s kontrolom nuklearnog i konvencionalnog oružja, velike bi zemlje trebale početi razgovarati o tome kako smanjiti prijetnju kibernetskog rata i spriječiti napade prije nego što bude prekasno. Kibernetski prostor je postao peto područje rata, nakon kopna, mora, zraka i svemira. Neki scenariji predviđaju gotovo trenutan slom sustava koji pokreću moderan svijet. Ako se dogodi kolaps računalnih mreža tvornice i kemijska postrojenja će eksplodirati, sateliti će se nekontrolirano vrtjeti, dok će financijske i elektroenergetske mreže doživjeti slom. Mnogi stručnjaci su zabrinuti takvom mogućnošću i slažu se da je upad u mreže vrlo jednostavan za sve one koji imaju želju, mogućnost i vremena. Vlade su toga vrlo svjesne jer i same imaju hakere pune entuzijazma. Špijuni učestalo upadaju u računalne susrave kako bi ukrali informacije. Upad u mreže kako bi ih se uništilo nije ništa teže. A ako uložite dovoljno truda nitko ne može dokazati da ste to učinili. Vjeruje se kako je naredba za kibernetske napade na Estoniju 2007. i Gruziju 2008. (potonji se eto tako slučajno poklopio s napredovanjem ruske vojske diljem Kavkaza) došla iz Kremlja, ali se mogla pratiti samo do ruskih hakera. Mnoga računala koja su korištena u napadu vlasništvo su nevinih Amerikanaca. Kompanije sumnjiče Kinu da organizira mini-upade kako bi iskoristila zapadno znanje: no to bi lako mogli biti i zapadni kriminalci, hakeri koji se samo prave važni ili razočarani bivši zaposlenici. Jedan od razloga zašto su zapadne vlade do sada bile suzdržane glede kibernetske špijunaže je zbog toga što su i same u to umješane. Postojanje kibernetskog oružja ne mora značiti da će ono biti i upotrebljeno. Napadač ne može znati koje će biti posljedice napada na drugu zemlju, što njihov čin čini vrlo riskantnim. To može zadržati sofisticirane vojne strojeve, ali ne nužno i teroriste ili vojske odmetnutih država.