Sve od svog otkrića 1909. godine spektakularni izdanci škriljevca Burgess u kanadskom Stjenjaku znanstvenicima predstavljaju izobilje dokaza o “eksploziji” složenih višestaničnih organizama koja je otpočela prije otprilike 550 milijuna godina.

Ove fosile isprva se smatralo izvanrednim kuriozitetima iz vremena kad je život, s izuzetkom bakterija i algi, bio ograničen na more, a kad se ono što je danas Kanada, nalazilo južno od Ekvatora. Međutim, u posljednjih pedesetak godina paleontolozi su prepoznali škriljevac Burgess kao ogledni primjer isijavanja raznovrsnih životnih oblika nenalik ičemu prije. To je bila evolucija na djelu u punom smislu riječi, a organizmi su s vremenom reagirali na promjene u okolini prirodnim eksperimentiranjem s novim tjelesnim oblicima i različitim ekološkim nijansama. No nakon toga fosilni zapis se odjedanput zacrni: novi životni oblici iz kambrijskog razdoblja kao da imaju tek nekolicinu živućih potomaka. Mnogi znanstvenici smatraju da je najvjerojatnije objašnjenje ovoga misterioznog nestanka sveobuhvatno izumiranje koje je poharalo većinu kambrijskih vrsta. Međutim, nisu svi uvjereni u to, a sada novopronađeno marokansko blago, odnosno fosil star 480 milijuna godina, rasplamsava ideju o sveobuhvatnom izumiranju. Istraživački tim u časopisu Nature izvještava da velik broj “iznimno dobro očuvanih” marokanskih vrsta izlaže očigledne snažne poveznice s kambrijskim vrstama poznatih iz fosilnih nalazišta u Kini, na Grendlandu i najznačajnije s onima sa škriljevca Burgess. Znanstvenici vjeruju da upravo to otkriva tajnu. Smatraju da marokanski fosili dokazuju da su vrste tipa onih sa škriljevca Burgess “nastavile igrati važnu ulogu u raznolikosti i ekološkoj strukturi pomorskih životnih zajednica dugo nakon razdoblja srednjega kambrija”.

Marokanski fosili uključuju spužve, crve, trilobite i školjkaše poput puževa i srodnika današnjeg nautilusa. Drugi fosil nalikuje današnjem raku iz porodice Limulidae, što je biološki vraćanje na slične vrste obalnih rakova. Sada se čini da je on mnogo stariji, oko 30 milijuna godina stariji nego što se smatralo, te da potječe s kraja kambrija. Glavni znanstvenik istraživačkog tima te primarni autor objavljenog članka je Peter Van Roy, belgijski paleontolog i doktor na Yaleu. Znanstvenici iz Britanije, Francuske, Irske, Maroka i Sjedinjenih Američkih Država sudjelovali su u istraživanju. Lokalni skupljač fosila Mohammed Ou Said Ben Moulal uputio je doktora Van Roya na izdanke stijena koje je uočio. Prema riječima Van Roya, vrlo brzo je postalo očito da je tim “doista otkrio cijelu skalu životinja sa škriljevca Burgess, većina kojih nije pronađena nikad nakon srednjega kambrija”.Jedan od vođa ekipe, Derek E. G. Briggs, direktor prirodoslovnog muzeja Peabody na Yaleu, izjavio je da su znanstvenici već neko vrijeme uvjereni da “jednostavno ne pronalazimo prava ležišta i vidimo tek djelić slike onoga što se tada događalo”. Doktor Briggs očekivao je da će ovo otkriće manje iznenaditi, a više uvjeriti druge znanstvenike da su cijelo vrijeme pravilno razmišljali. Fosilni zapis nakon srednjega kambrija možda jest manjkav, ali sigurno nije nestao. Marokanski fosili ne samo da otkrivaju nastavak postojanja mnogih kambrijskih životnih oblika već i pokazuju “visoku mogućnost da postoje i druga nalazišta organizama sličnim kambrijskim koji opstaju unatoč vremenu”.

Skupina istraživača u članku spominje i da marokanski sedimenti pružaju obećavajuće poveznice između kambrijske eksplozije višestaničnog života, najbolji primjer čega je škriljevac Burgess, te ranih stadija događaja znanog kao Veliko ordovicijsko pojavljivanje bioraznolikosti, koji se smatra “najdramatičnije razdoblje u povijesti morskog života”. Upravo je taj događaj doveo do pojave riba prije kojih 400 milijuna godina i migracije četveroudnih kralješnjaka iz vode na tlo prije 360 milijuna godina. Nakon katastrofalnoga masovnog izumiranja na kraju permskog razdoblja, prije otprilike 250 milijuna godina, dinosauri su došli na čelo reptilnog svijeta, a nakon njihova izumiranja prije 65 milijuna godina sisavci su došli na svoje. Činjenica da se bilo koji ostatak iz ordovicija očuvao graniči s čudom. Marokanska fosilna nalazišta, pojašnjava doktor Briggs, nekoć su bila muljevito oceansko dno. Oluje su uzburkale to dno i zakopale ta jadna bića daleko od lešinara, a zbog gotovo nikakvog dotoka kisika nije došlo do raspadanja. Kemijski sastav sedimenta transformirao je željezo i sulfid u pirit, koji je obložio i zaštitio oblike životinjica. “Iznimna očuvanost meke anatomije omogućuje potpuniju i točniju rekonstrukciju njihovih genetskih sklonosti i ekologije koja je otad omogućena”, izjavio je doktor Van Roy.

John Noble Wilford