Lucas Radebe odrastao je u Južnoafričkoj Republici igrajući nogomet s teniskom lopticom ili loptom napravljenom od starih krpa i plastičnih vrećica.

Budući da u gradskom području Diepkloof, dijelu Soweta, nije bilo dresova, s prijateljima je nabavljao vreće za žito, u njima izrezivao rupe za ruke i glavu te bojom pisao brojeve na leđa. U tim dječačkim danima za vrijeme aparthejda, Radebe nije mogao ni zamisliti da će jednog dana igrati profesionalni nogomet u Engleskoj, a kamoli da će postati kapetan južnoafričke reprezentacije na svjetskim prvenstvima 1998. i 2002. godine, kao što nije vjerovao da će se Svjetsko prvenstvo održati u njegovoj zemlji. “Čak ni danima nakon što su proglasili JAR za domaćina, nisamo mogli vjerovati”, kaže sada umirovljeni Radebe (41). Aaron Mokoena, kapetan južnoafričke reprezentacije, igra za engleski Portsmouth. Nedavno je izjavio britanskim novinarima da ga je majka kad je imao 11 godina odijevala u sestrinu odjeću kako bi mu spasila život. U zloglasnom masakru na gradskom području Boipatong, južno od Johannesburga, 17. srpnja 1992. više od 40 osoba ubijeno je pištoljima, noževima, toljagama i sjekirama. Kad se proširila glasina da će ubiti sve mladiće u tom gradskom području, “mama me morala zaštititi na bilo koji način pa je odlučila prerušiti me u djevojčicu”, rekao je Mokoena londonskom The Guardianu. U to vrijeme ja sam bio na prvom od svoja tri putovanja Južnoafričkom Republikom i izvještavao o nadolazećem nastupu te zemlje na Olimpijskim igrama u Barceloni.

Bilo je to prvo sudjelovanje Južnoafričke Republike na Olimpijskim igrama nakon gotovo tri desetljeća prisilnog izostanka. Susreo sam se s trkačima sa žuljevima na stopalima koji su ih mučili jer su trenirali bosi na asfaltiranim ulicama, boksačima koji su se preznojavali u plastičnim vrećama iz kemijskih čistionica kako bi dosegli željenu težinu, te sa srednjoškolskim prvakom u sprintu koji je gradio formu, dižući improvizirani uteg napravljen od željezničke tračnice duge jedan metar. Pričali su mi o Matthewsu Motshwarateu, koji je kao dječak trenirao u majčinim papučama jer si nije mogao priuštiti trkaće tenisice, a zatim je 1980. postao svjetski rekorder u utrci na 10.000 metara. Neki su trkači nakon iscrpljujućeg rada dvije tisuće metara pod zemljom u rudniku predsjednika Branda u Welkomu izlazili na površinu i trenirali. U Transkeiju, jednoj od takozvanih domovina u koje su crnci prisilno preseljeni, susreo sam se s majkom Xolilea Yawea, koji će utrku na 10.000 metara na Olimpijskim igrama u Barceloni završiti kao trinaesti. “Ne znam vam ja što su to Olimpijske igre”, tada mi je priznala. “Molim vas, objasnite mi”. Tražila je da joj pomognem nabaviti televizor jer ga nitko u selu nije imao. Nogomet je opstajao u sličnom vakuumu. Od 1961. do 1992., osim jednog vrlo kratkog razdoblja, zbog aparthejda Južnoafričkoj Republici bila su zabranjena međunarodna natjecanja. Svjetsko prvenstvo nije se čak ni prikazivalo na državnoj televiziji, priča Radebe.

Postojala su četiri odvojena nogometna saveza: za crnce, bijelce, Indijance i takozvane obojene, to jest pripadnike miješane rase. Ipak su Radebe i njegovi prijatelji igrali sa svojim loptama od plastike i krpa, dresovima od vreća i primitivnim golovima napravljenima od štapova, cigli ili čak bubnjeva. Nije im bilo nimalo važno što su im igrališta sačinjena više od šljunka nego od blata i prašine. “Na taj način klonili smo se nevolja, bio je to neki oblik slobode i prilika da upoznamo ljude iz različitih područja” u vrijeme kad je kretanje crncima bilo ograničeno. “Morate znati da je to bilo grozno doba, kad ste počeli bježati čim biste ugledali automobil neobična izgleda.” Nakon što je 1991. započeo profesionalnu karijeru u JARu, Radebe je ustrijeljen u leđa dok je išao u kupnju. Srećom, nije bio teže ozlijeđen. Godine 1996. pomogao je JARu osvojiti Afrički kup nacija. Na svjetskim prvenstvima 1998. i 2002. predvodio je nacionalnu reprezentaciju, a sada najveći svjetski sportski događaj kuca na njegova vrata. Utrkivanje je i dalje osjetljivo pitanje. Tek se mali broj bijelaca bavi tim sportom. Sustav za razvoj mladih u JARu doista je bijedan. Radebe smatra da škole više ne stvaraju igrače kao što su to nekada činile. Gospodarski napredak znači da nogometna igrališta nestaju pod stambenim zgradama i etažnim građevinama. Nacionalni nogometni savez i dalje je neorganiziran. Osim Mokene i Stevena Pienaara, koji igraju u Engleskoj, reprezentacija ima relativno malo međunarodnoga klupskog iskustva. Pa ipak, cijela nacija u stanju je željnog iščekivanja. Radebe kaže da “to pokazuje što smo postigli kao zemlja i kao kontinent”.

Jeré Longman