Doslovno odmah nakon što je španjolska ministrica gospodarstva i financija Elena Salgado objavila ‘urbi et orbi’ da je postignut dogovor europskih lidera o pomoći klimavim članicama eurozone, tržišta kapitala zapljusnula je eksplozija optimizma.

Gdje god ste se okrenuli, sve je raslo, Europa, Amerika, Azija. Euro se oporavio na prihvatljivu razinu iznad 1,3 dolara za euro, a popustili su uzde i investitori u obveznice. Sve su brige u ponedjeljak nestale poput dodira čarobnim štapićem, istinabog, štapićem teškim 750 milijardi eura.Rijetko viđeni optimizam rezultat je i rijetko viđene odlučnosti i sposobnosti brzog dogovora unutar Europske unije. Savez europskih država, kako ga definiraju njemački ustavni suci, do sada je uglavnom bio poznatiji po razvodnjavanju svake, primarno političke inicijative koja bi trebala unaprijediti institucionalno funkcioniranje EU. Najširoj javnosti je zbog toga ukupno funkcioniranje EU ponekad bilo poznatije po diktiranju veličine krastavaca i temperature vode u bazenima. No, sada je očito da je kada je riječ o ugroženosti kapitala brz europski konsenzus, bez razvodnjavanja, itekako moguć. A u obrani ugroženog kapitala njemačkih, francuskih i talijanskih vjerovnika upotrijebile su se i vrlo maštovite ocjene. Predsjedavajući eurozone, luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, upro je prstom u špekulante koji su sklopili ‘svjetsku zavjeru za uništenje eura’. Živopisni francuski predsjednik Nicholas Sarkozy bio je nešto decidiraniji ocijenivši slabljenje eura ‘napadom malobrojnih pohlepnika na EU’. No, tko god stajao iza napada na euro, EU je u ponedjeljak učinio jako mnogo za smirivanje tržišta kapitala. Hoće li optimizam barem malo potrajati?