Poticajna politika u hrvatskom poduzetništvu sramežljivo se pojavila 1997. te se od tada postupno razvija do današnjih modela. Ta politika poticanja poduzetništva ima rezultata, ali bi ti učinci trebali i mogli biti veći. Govoriti o poticajima poduzetništvu, još i više donositi politike poticaja pa ih provoditi, podrazumijeva dobro poznavanje porezne politike, strukture i problema sektora te konjunkturu tržišta. I pritom biti i odgovoran. Načelno gledano poticaje trebaju dobiti poduzetnici koji imaju potencijal rasta i projekti koji su ekonomski samoodrživi. Iznimke od navedenog pravila trebaju postojati za ciljne grupe kao što su invalidne osobe, žene ili poljoprivrednici.

Poduzetništvo
Zakonska podloga za davanje poticaja postoji u Zakonu o poticanju razvoja maloga gospodarstva iz 2007. godine. Treba se podsjetiti što je to poduzetništvo, tko je to poduzetnik, je li on poželjan, je li on poslodavac, menadžer, inovator, sveznalica, svaštar, avanturist ili od svega ponešto? Naoko jednostavna pitanja na koja nije nimalo lako odgovoriti. Prema nekima poduzetništvo je proces u kojem se gotovo ni iz čega stvara nešto. Drugi će reći, to je jednostavno posao, poduzeće kojim pojedinac upravlja. Treći kažu da poduzetnik treba razumno preuzimati rizik, biti inovativan i kreativan, ustrajan, imati strast za uspjehom, a uspjeh mu je najbolja terapija. Bilo kako bilo, temeljno je pravilo da poduzetnik treba biti društveno odgovoran, odgovoran prema zaposlenicima, društvenoj zajednici i očuvanju okoliša. S pravnog stanovišta, barem u našem slučaju, kad je riječ o malim i srednjim poduzetnicima, to su oni koji zapošljavaju do 249 djelatnika, imaju prihod do 216 mil. kuna i imovinu do 108 mil. kuna. Složit ćemo se, poduzetništvo je složen pojam: ekonomski, sociološki, politički i pravni. Ili, kraće rečeno, poduzetništvo je, ako to sada nije, onda treba postati – način života. Bitno je naglasiti da to nije način života samo pojedinca, već svih struktura društvene zajednice radi razvoja poduzetništva i stvaranja uporabnih vrijednosti. Vrlo usko vezano uz poduzetništvo jest i poticanje poduzetništva. To je tema koja zaokuplja sve odgovorne vlade suvremenog svijeta, i oni su dio aktivne gospodarske politike naše zemlje. Vlada svake zemlje kreira politike poticaja, a operativno provođenje rade vladine agencije. Važno pravilo poticaja jest da oni ne smiju sadržavati elemente socijalnoga karaktera i dnevne politike. Kako strukturirati poticaje, znajući da je poduzetništvo proželo sve djelatnosti, od proizvodnih, obrazovnih, preko uslužnih, kulturnih do zdravstvenih, nije lako. Pri kreiranju politika poticaja treba poštovati ekonomska načela.

Bitno je više se baviti stvaranjem nove vrijednosti nego raspodjelom poticajnih sredstava, ponajprije poticati proizvodnju i usluge vezane za proizvodnju, osmisliti i provoditi politike poticaja bez novčanih sredstava. Politika poticaja u sebi sadržava i suzbijanje sive ekonomije i nelojalne konkurencije, provođenje poticajne porezne politike, povezivanje znanja i proizvodnje, sigurnost naplate potraživanja kroz učinkovito sudstvo, učinkovitu gospodarsku diplomaciju i sl. Politika poticaja izvire i iz politike ujednačenoga regionalnog razvoja, promoviranja i davanja prednosti inovativnim projektima oslonjenim na ljudske potencijale i tradiciju. Kakva je hrvatska praksa u politici poticaja? Hrvatska ima 24 institucije; ministarstva, agencije, a i trgovačka društva, čiji je vlasnik država, koji upravljaju sredstvima poticaja. Previše “adresa” da bi bilo racionalno. Sredstva i nisu tako mala; za malo i srednje poduzetništvo na godišnjoj razini potencijal je i do milijardu kuna. Nažalost, često se stvara dojam da se “nešto dijeli” pa je učinak poticaja preskroman. Izuzev za uvodno navedene ciljne skupine, za ostale bi trebalo biti nedopustivo dijeliti poticaje onima koji podižu neto dobit iz tvrtke umjesto da je reinvestiraju. Nije nemoralno ni zabranjeno podizati neto dobit, ali je i neetično i ekonomski neopravdano da netko tko podiže dobit istovremeno povlači sredstva poticaja za razvoj. Nedopustivo je i da netko tko nije u sustavu PDV-a dobiva poticaje. Nije dopustivo nenamjenski koristiti poticaje, odnosno trošiti ih za svrhu za koju sredstva nisu namijenjena. Sredstva za poticanje poduzetništva ne bi se smjela dodijeliti ni onome tko ne ostvaruje makar neki od ciljeva.

Mala tržišta
Drugu razinu domaće prakse poticaja čini tzv. vertikalna i horizontalna neusklađenost. U našoj zemlji imamo poticaje na razini središnje države, ali i lokalne zajednice. Formirani su cijeli timovi koji se bave raspodjelom. Previše je paralelnog rada, dupliciranja projekata po županijama. Zatvaramo se u mala županijska tržišta umjesto zajedničkog povezivanja i izlaska na druga tržišta. Poticaji mogu biti izravni i posredni. Izravni, izravno poduzetniku, a posredni preko lokalne zajednice i poslovnih asocijacija. Poslovne zone trebaju biti integralni projekti poticaja. Za kvalitetne poslovne zone nužni su sljedeći preduvjeti: povoljna cijena zemljišta s komunalnom infrastrukturom, prilagođena visina komunalnih doprinosa i naknada, kreditne linije s nižom razinom kolaterala i državnim jamstvom, nižom kamatnom maržom, prometna infrastruktura i prateća društvena infrastruktura. Kad se govori o poticanju konkurentnosti, sredstva se mogu usmjeravati prema poduzetniku, ali je jako važno jačanje konkurentnosti okruženja s kojim je poduzetnik u stalnoj interakciji. Pozitivno poduzetničko okružje predstavlja preduvjet za dobar učinak poticaja i poželjan rast i razvoj poduzetništva. To ne smije biti fraza, već svakodnevnica. Tako se treba ponašati u obiteljima, vrtićima, školama, fakultetima pa sve do predsjednika države. To sigurno zaslužuje 400.000 poduzetnika u Lijepoj Našoj koji predstavljaju 99% registriranih poslovnih subjekata, zapošljavaju 57% ukupno zaposlenih i ostvaruju 44% BDP-a. Treba znati uspijevaju li najjači ili najprilagodljiviji.