Danas je najveća uvreda za vladu neke zemlje da je se usporedi s Grčkom. Mi nismo kao Grčka, uporno ponavljaju pojedine članice eurozone opterećene proračunskim manjkovima i sve većim javnim dugom.

Nitko ne želi biti poput zemlje čiji je manjak proračuna četiri puta veći od dopuštenih tri posto, a javni dug vrijedi daleko više nego što se u toj prekrasnoj mediteranskoj zemlji proizvede u godinu dana.Međutim, ostale članice eurozone možda nisu još u tako velikim problemima, ali nisu ni daleko od njih. Svi oni već dugo koračaju istom cestom neoliberalne potrošačke ekonomije koja u jednom trenutku mora dovesti do zida. Očito je da ta bačva pušta na sve strane, a Grčka je prva priznala kako više nema prstiju za začepljivanje rupa. Nije tu državu do ruba financijskog i moralnog bankrota dovela politička kultura neplaćanja poreza, korupcije ili računovodstvene akrobacije u suradnji s američkim bankama.Doveo ju je model neprestanog trošenja i krpanja starih dugova novima. Isti model koji se već desetljećima prakticira u Hrvatskoj. Jesmo li i mi kao Grčka? Gledano prema statističkim podacima nismo. Odnosno, još nismo. Ali način ekonomskog razmišljanja u ovoj zemlji u proteklih 20 godina ne samo da podsjeća na grčko shvaćanje državnih financija, već je i daleko gore. Posljednja verbalno-logička akrobacija ministra financija Šukera kako posljednje zaduživanje teško šest milijardi kuna ne povećava javni dug dovoljno govori u prilog toj tezi. Da, možda i ne povećava dug, ali ga neupitno produžuje za još 10 godina uz kamatu. No, do tada će Hrvatska već biti u EU, pa će čelnik vlade tada, baš kao i grčki premijer Papandreou, krenuti na turneju moljakanja pomoći.