Mogu slobodno reći da sam dosta strog ocjenjivač, odnosno da od projektne prijave očekujem jasnoću, preciznost i kratkoću. Možda je to zbog iskustva koje imam s pripremom projektnih prijava zbog činjenice da sam vodila nekoliko škola praktičke pripreme projektnih prijava za nepovratna sredstva zbog prijašnjih evaluacija projektnih prijava, ali me smeta kada nakon što sam za nekoliko bodova odbila neki projekt, čujem drugog ocjenjivača, koji vjerojatno nikada nije napisao prijavu, odnosno radio neku sličnu evaluaciju projekta, kako kaže da dosta lako daje maksimalne bodove u onim dijelovima prijave u kojima ocjenjivač treba sam da odluči koliko bodova zaslužuje ono što je pročitao.

Problem kriterija
To znači da neki projekt koji je komparativno bolji nije prošao jer je imao mene za ocjenjivača, dok je drugi – lošiji – dosta lakše i uspješnije prošao kroz “nekritičko” sito mog kolege. To me muči. Jesam li previše stroga ili su moje kolege premalo strogi? Kome ću srušiti snove i planove samo zbog toga što možda bolje znam što tražiti i kritičko ocjenjivati od mog u praksi pripreme projekata manje iskusnoga kolege? Ili možda neke od svojih frustracija zbog projekta na kojim sam radila pa nisu prošli uspješno kroz evaluaciju sada prenosim na ove ništa krive projektne prijave? Dio mene koji se sada osjeća krivim za prijave koje nisam ocijenila pozitivno ljuti se na subjektivnost nekih kriterija koje od mene traže da sama procijenim koliko bodova zaslužuje neki, obično vrlo važan, dio projektne prijave. Istodobno intrigira me paradoksalna situacija u kojoj se pred ocjenjivača stavlja subjektivni kriterij ocjenjivanja. S jedne strane evaluator je lišen pune objektivne odgovornosti jer kad je nešto tako subjektivno, može dati bilo koji broj bodova a da pritom ne napravi neku neugodnu, lako vidljivu pogrešku.

Strahovi evaluatora
S druge strane sva osobna (subjektivna) odgovornost za broj bodova padaju na ocjenjivača koji mora biti u stanju argumentirati zašto je dodijelio toliko bodova, a ne više ili manje. I to posljednje najviše pridonosi osjećaju krivnje i nesigurnosti. Možete biti najveći stručnjak na svijetu, ali svi mi imamo dvojbe i strahove u sebi. Isto tako ocjenjivači.

Ilina Hristova, savjetnica za nepovratna sredstva u RR&Co Knowledge Centre Ltd., EU Partners