Prosinac je tradicionalno vrijeme u kojem analiziramo godinu koju ostavljamo iza nas te nastojimo anticipirati izazove koji nas očekuju u godini koja dolazi. Ne osvrćući se na tešku godinu iz koje izlazimo, na 2010. moramo gledati kao godinu u kojoj treba zakoračiti u ozbiljan gospodarski i društveni zaokret. Naznake takvog smjera Vladine politike postoje, i to ulijeva optimizam, no u takvom smjeru valja ustrajati jer vrijeme istječe, a posla je na pretek.

Pred hrvatskim gospodarstvom svakako je još jedna teška godina. Budući da se kod nas ne naziru ozbiljniji znakovi gospodarskog oporavka, ne treba očekivati povoljnije uvjete za poslovanje. Do danas smo kao društvo konačno osvijestili da su bolni rezovi nužni i neizbježni kako bi se smanjio teret na oslabjelom gospodarstvu i iscrpljenim građanima, ali važne strukturne reforme koje jamče brži oporavak i dugoročan razvoj tek treba provesti. Najkraće, potrebno je smanjiti veličinu javnog sektora i sredstva kojima se koristi, reformirati ustroj lokalne samouprave, temeljito reorganizirati državna poduzeća, promijeniti kriterije za dodjelu javnih potpora i usmjeriti ih razvojno – u gospodarske segmente i subjekte koji imaju potencijal za zdravo i samoodrživo poslovanje. Potrebno je oformiti fond za pomoć kompanijama koje imaju zdrave temelje, ali su se pod utjecajem krize našle u problemima te kroz njega osigurati opstanak tvrtki koje su zamašnjak razvoja. Treba postaviti kompetentne ljude na adekvatne pozicije, riješiti se političkog upletanja u poslovanje javnih poduzeća, poslovnog diletantizma i korupcije. Svakako pozdravljam napore u suzbijanju i sankcioniranju korupcije i gospodarskoga kriminala koji pokazuju rezultate i takav smjer kojim je krenula predsjednica Vlade valja podržati. Uzimajući u obzir količinu kapitala koji se gubi zbog suspektnih ugovaranja javnih poslova, možemo vjerovati kako se raščišćavanjem afera otvara prostor za veću transparentnost procesa u budućnosti.

Nažalost, proračun za 2010. godinu ne daje puno razloga za vjeru u brz gospodarski oporavak. Iako su vidljivi napori za racionalizacijom troškova i pojačanom štednjom, gledajući strukturu proračuna ne vidimo promjenu ekonomske i svjetonazorske paradigme. Na svojoj rashodovnoj strani on i dalje podržava život iznad mogućnosti, koji je postao naš zaštitni znak, a uštedama na dijelu troškova ne mogu se nadoknaditi sredstva koja bi trebalo preusmjeriti u razvojne projekte. Ono što najviše ulijeva nadu u oporavak u manjoj su mjeri unutrašnji pomaci, a više je to oporavak vanjskih tržišta, prije svega Europe i SAD-a, na kojima se oslobađa kapital koji će svoj put zasigurno naći i prema nama. Taj potencijal treba razumno iskoristiti kanalizirajući sredstva u novu proizvodnju, jačati izvoznu aktivnost, poticati poduzetništvo i investicije. Treba stvoriti novo povjerenje u tržište. Jednako se to odnosi na povjerenje potrošača kao i na povjerenje investitora na financijskom tržištu. Za to je potrebno osigurati stabilan i uredan sustav u kojem se obveze podmiruju na vrijeme i u kojem država zajedno s državnim monopolima i poduzećima u pretežito državnom vlasništvu ima značajnu ulogu kao najveći poduzetnik, a time i potencijalno najveći generator spiralne nelikvidnosti. Potrebno je daljnjom privatizacijom ili davanjem u koncesiju poduzetnicima staviti u funkciju nezanemarivu količinu državne imovine koja se uopće ne koristi ili se koristi na racionalan način. Pod pretpostavkom mobilizacije takve državne imovine, uz obveze na daljnja ulaganja, stvorio bi se potreban zamašnjak ukupnoga gospodarskog razvoja. Samo ako budemo racionalno i razvojno koristili sve resurse koji su nam na raspolaganju, možemo računati na brži oporavak.

Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic grupe