Irsko glasovanje u korist Lisabonskog sporazuma predstavlja prekretnicu za Europsku uniju. Ugovor, koji će i uz češko nećkanje, sigurno biti ratificiran, najvjerojatnije će biti posljednji veliki korak u izgradnji europskih institucija u nadolazećim godinama. Hoće li Europa evolvirati u federaciju država? Može li postati ekonomski trendsetter? Hoće li se probuditi i preuzeti veću ulogu u svijetu? Ili će se o bitnim stvarima odlučivati ponajprije u Washingtonu ili Pekingu.

Malo odgovora na ova pitanja može se pronaći u umjereno neupotrebljivom Lisabonskom ugovoru. On je samo mala izmjena nacrta europskog ustavnog ugovora kojega su Francuzi i Nizozemci odbacili na referendumu 2005. godine. Ove su se novine usprotivile ustavu jer nije uspio postići ciljeve europskog summita iz 2001.: pojednostavljenje pravila, jasniju raspodjelu moći između centra i nacionalnih vlada, veću transparentnost, približavanje glasačima. Činjenica da je Lisabonski ugovor ipak išao dalje, unatoč tome što su ga odbacila tri od ukupno šest referenduma i s deset vlada koje su iznevjerile obećanja da će same održati glasovanje, uvelike je otrcano. Neki euroskeptici žele se boriti i dalje, nadajući se da će pobjeda torijevaca u Britaniji značiti novi referendum. Pretpostavljajući da će Česi do tada ratificirati sporazum, to bi bilo opasno i besmisleno. Nije ni cijeli Lisabonski sporazum loš. Bez obzira na nepotrebnu i nametljivu povelju temeljnih prava i ludu ideju davanja dodatne nezaslužene moći Europskom parlamentu, Lisabon poboljšava europski sustav glasovanja, djelomično razjašnjava zamućenu vanjskopolitičku strukturu i otvara mjesto trajnog predsjedništva Europskog vijeća. Uniji će sada najveći izazov biti da se potrudi kako bi sve štimalo. A to ukazuje na dva unutarnja i dva vanjska zadatka. Unutarnji se tiče slabih europskih ekonomskih performansi. Najveći svjetski ekonomski blok brzo će ustuknuti pred Amerikom i Kinom ako preko liberalizirajućih reformi i smanjenjem državnog aparata ne uspije podići svoj nizak rast produktivnosti. Uz navedeno dolazi drugi zadatak: očuvanje jedinstvenog tržišta, što je daleko najveći europski uspjeh u posljednjim godinama. Jedinstveno tržište, europsko natjecanje i pravila vezana uz državne poticaje nalaze se pod napadom jer nacionalne vlade nastoje zaštititi radna mjesta. Što se tiče vanjskih zadataka, Europa se mora držati onoga što se pokazalo kao najveći uspjeh njene vanjske politike: svog proširenja, koje donosi mir i prosperitet, prvo mediteranskim zemljama, a potom bivšim komunističkim državama srednje i istočne Europe. Drugo je izabrati solidne ljude za dvije nove pozicije – novog visokog predstavnika za vanjsku politiku i predsjednika Europskog vijeća.