Robovlasnički sustav i ropstvo nešto je što se u svijesti zapadnog društva i dalje zaustavlja na predodžbi davno zaustavljenih i prošlih akcija, gotovo povijesnog artefakta, nad kojim se svi zgražaju ističući današnje postojanje ljudskih prava, slobode i demokracije.

Sama je riječ u ljudskoj svijesti gotovo toliko arhaična da izaziva nelagodu kada je se spominje u suvremenom kontekstu. No činjenica je da je ropstvo i dalje prisutno u društvu na svim stranama svijeta. A koliko god se razne organizacije trude podignuti svijest i spriječiti taj užas iz “nekih prošlih vremena“, obujam, ali i izravne posljedice modernog ropstva ostaju najčešće izvan dosega tih organizacija. Za razliku od prijašnjeg ropstva, kada su crnci na američki kontinent dovođeni radi obavljanja teškoga fizičkog rada, moderno ropstvo na žalost uključuje i druge oblike prisile. Moderno se ropstvo najčešće dijeli na tri glavne skupine: prisilan rad, “trafiking” (trgovanje ljudima) i ropstvo vezano za dugove tzv. dužničko ropstvo. Najrašireniji oblik ropstva je seksualno ropstvo, a slijedi ga prisilan rad. Iako su brojke i rezultati istraživanja vezani za oblike modernog ropstva dosta nepotpuni, pretpostavlja se da su većina žrtava modernog ropstva žene, pogotovo uzimajući u obzir seksualno ropstvo, dok na prisilnom radu oko 50 posto žrtava čine djeca.

Prisilan rad
Samo je u posljednjih 30 godina više od 30 milijuna žena i djece postalo žrtvama seksualnog ropstva, što je gotovo tri puta više od brojke robova koji su iz Afrike dovedeni u različite dijelove Amerike. Iako se svakodnevno može naići na informacije o zlostavljanju djece u svrhu radne snage, prisilan rad žrtve ne obavljaju samo u tvornicama i ostalim proizvodnim pogonima, farmama i sl. Velik dio zaposlen je u uslužnim djelatnostima, ugostiteljstvu, u rezidencijama kao posluga, a mnoga su djeca prisiljena na vojno ropstvo u politički nestabilnim dijelovima Afrike i Bliskog istoka. Modreno ropstvo prisutno je dakle svugdje u svijetu, a nijedan politički sustav nije pronašao efikasan način sprečavanja i uklanjanja te pojave. Glavni razlog postojanja ropstva je dakako profit, a procjenjuje se da je 2007. godine profit od spomenutih aktivnosti dosegao 91 milijardu dolara, što od prostitucije i seksualnog ropstva, što od prisilnog rada. Iako postoje ne samo konvencije o ljudskim pravima već i one o suzbijanju trgovanja ljudima i ostalih oblika ropstva, čini se da su i institucije poput UN-a potpuno bespomoćne u borbi i provedbi konkretnih mjera protiv pojedinaca, ali i zemalja koje pribjegavaju takvim, ilegalnim aktivnostima. Mnoge organizacije i institucije nerijetko optužuju Kinu za postizanje ekonomskog čuda preko robovlasničkog sustava. Kineska se vlada oglušuje na sve prozivke zabranjujući i dalje bilo kakvo slobodno sindikalno udruživanje, dok su postojeći sindikati strogo kontrolirani. U zemlji koja ima gotovo četvrtinu svjetske radne snage vladajući toleriraju rad djece i prešutno podržavaju prisilan rad. Iako Kina službeno ima zakone koje štite radnika i koji čak zabranjuju zapošljavanje malodobnika, oni se najčešće ne primjenjuju, pogotovo u manje urbanim sredinama. Slična je situacija i u susjedstvu. No prisilan rad ne postoji samo u nerazvijenim i zemljama u razvoju. Njega ima i u multinacionalnim kompanijama i u razvijenim zemljama. Prema nekim podacima u svijetu postoji više od 12 milijuna ljudi koji su žrtve prisilnog rada, a najgora situacija je u Zapadnoj Africi gdje većinu žrtava čine djeca. Zarade od prisilnog rada, ali i svakog drugog oblika ropstva povećavaju se iz godine u godinu. Prije samo četiri godine ta je zarada iznosila četiri milijarde dolara, dok su se procjene za ovu godinu približile brojci od 20 milijuna dolara. Žrtve prisilnog rada vrlo se rijetko otkrivaju jer se one same boje za svoju egzistenciju, a zbog siromaštva su prisiljene pristajati na bilo kakve uvjete. Sva otkrića žrtava prisilnog rada događaju se gotovo uvijek slučajno, bilo da je riječ o nekakvom pogonu u Kini, ili razvikanom restoranu u Berlinu. Suzbijanje prisilnog rada je težak i dugotrajan proces jer osim što ga se iznimno teško detektira, u pojedinim je zemljama taj oblik ropstva dio njihova vlastitog naslijeđa.

Italija – središte krijumčarenja ljudi
Seksualno ropstvo najrašireniji je oblik ropstva, a takva vrsta organiziranoga kriminala bilježi vrtoglavi rast u zemljama istočne Europe od kuda se žrtve, u pravilu žene, odvoze u zapadnoeuropske gradove i iskorištavaju za prostituciju. Žrtve ostaju u takvom obliku sužanjstva zbog straha, ali i stalne primjene nasilja. Trase po kojima se krijumčare žene dobro su poznate svima, a jedna takva prolazi i kroz Hrvatsku koja je prijelazno odredište žrtava za Italiju. Italija je svojevrsni centar krijumčarenja ljudi iz kojeg se žrtve poslije prevoze u druge zemlje zapadne Europe. Trgovina ženama radi prostitucije ima široko razgranatu mrežu duž Europe i čini se da odgovorne institucije nikako ne uspijevaju u toj bitki. Iako je Vijeće Europe još 2005. godine usvojilo Konvenciju protiv trgovine ljudima, proces ratifikacije teče vrlo sporo, što daje dodatan prostor za širenje i prešutnu toleranciju organiziranoga kriminala. Postoji niz slučajeva kada je lanac prostitucije i trgovine ljudima bio razbijen, ali radi nedostatka pravnih instrumenata, ili čak i volje, žrtve nisu dočekale nimalo bolju sudbinu. Žrtve se ili deportiraju natrag u zemlju iz koje su prisilno dovedene, gdje ih ponovno dočeka slična ili još gora sudbina, ili služe zatvorsku kaznu zbog prostitucije. Organizatori i robovlasnici rijetko izdržavaju zatvorsku kaznu dulju od nekoliko godina, a osim toga ne snose nikakve druge posljedice.

Iskorištavanje

Robovlasnički Brazil
Prema nekim podacima smatra se da je u Južnoj Americi najraširenije dužničko ropstvo koje je “procvalo” u drugoj polovici prošlog stoljeća razvojem velikih farmi i plantaža, pogotovo u Brazilu. Smatra se da u Brazilu ima oko 35.000 robova koji su se našli u nekom obliku dužničkog ropstva – začarnom krugu iz kojeg se ne mogu izvući. Naime, vlasnici plantaža zapošljavaju radnike kojima prije dolaska na posao zaračunaju sve životne troškove, uključujući čak i prijevoz do mjesta na kojem rade, koje je poslije nemoguće otplatiti zbog iznimno niskih nadnica.