Problemi američkog sustava zdravstvene skrbi su očiti. Iako se šestina prihoda najbogatije ekonomije svijeta troši na zdravstvo – gotovo dva puta više od prosjeka bogatih zemalja – smrtnost novorođenčadi, očekivani životni vijek i postoci preživljavanja srčanih udara lošiji su od prosjeka OECD-a.

U međuvremenu, zbog izuzetno visokih troškova zdravstvene skrbi, gotovo 50 milijuna Amerikanaca nema zdravstveno osiguranje. Oni koji su osigurani osiguranje skupo plaćaju i često otkriju da im to nije dovoljno za pokrivanje troškova težih bolesti. Cijena zdravstvene skrbi pogađa SAD i na druge načine. Prvo, budući da je vlada zdravstveno osigurala polovicu stanovnika, teret poreza je veći nego što je potrebno i predstavlja veliku stavku u proračunima saveznih država i vlade. Drugo, sheme privatnog osiguranja predstavljaju velik problem za poslodavce, mnoge kompanije od njih odustaju, a neke su zbog takvih troškova bile prisiljene na stečaj. Treće, skupe premije osiguranja za radnike znače manje plaće. Ovoga ljeta Barack Obama donosi odluku što poduzeti u vezi s tim. Amerika želi zadržati uglavnom privatni sustav, ali ga želi proširiti na one koji nisu osigurani i smanjiti ukupne troškove. To će biti bolna operacija i od Obame zahtijeva veliku smjelost. Rješavanje neosiguranih osoba relativno je lako. Sve što je potrebno je zakon, koji određuje da je zdravstveno osiguranje obvezno za sve, pružanje subvencija siromašnima i prisiljavanje pružatelja osiguranja da ponude povoljnije pakete koji nikoga ne isključuju. Bit je u tome što su sve te subvencije skupe i vladu bi u deset godina mogle stajati 1,2 do 1,6 bilijuna dolara. Bijela kuća pokušava smanjiti tu svotu i pronaći najbezbolniji način za prikupljanje sredstava. Uistinu hrabar predsjednik bi liječenje zdravstvenog sustava započeo napadom na dvije goleme nepravilnosti. Prva je što se paketi zdravstvene skrbi koje pružaju poslodavci računaju kao porezne olakšice. Te olakšice vladu stoje najmanje 250 milijardi dolara godišnje, a plaćaju ih i porezni obveznici koji nemaju zdravstveno osiguranje na takvoj osnovi. Druga je velika nepravilnost to što većina američkih doktora svoju naknadu dobiva na osnovi broja recepata, pregleda i zahvata koje propišu iako ne postoje dokazi da više trošenja na pojedinačnog pacijenta znači bolju skrb. Glavni problem s tim je što mnogi Amerikanci imaju paket osiguranja i sasvim im odgovara šetati se od specijalista do specijalista i obavljati sve moguće i nemoguće pretrage. Rezanje njihovih prava bilo bi politički nepopularno, ali je jedini način za kontrolu troškova zdravstvene skrbi. Postoje dokazi da bi se ukidanjem nepotrebno skupih procedura i lijekova moglo uštedjeti između 10 i 30 posto troškova zdravstvene skrbi i istovremeno ostvariti bolje rezultate.