Američka ljetna kino sezona uvijek iznjedri poneki iznenađujući hit, tzv. sleeper, koji se probije kroz more visokobudžetnih blockbustera najčešće zahvaljujući nekom širokom, općem, populističkom udri brigu na veselje faktoru.

Takav je slučaj i s “Mamurlukom” Todda Phillipsa, koji je u prvih 10 dana u američkim kinima uzeo oko 120 milijuna dolara (na uloženih 35), ostavivši iza sebe razvikane i skupocjene, odreda strašno “glasne” blockbusterske konkurente, zasjevši već drugi tjedan na američki kino br.1., što je u spektaklima nagužvanoj ljetnoj sezoni velik uspjeh. Isto bi se moglo ponoviti i treći tjedan, a sve to usprkos činjenici da film ima, za ovu vrstu komedije relativno strog cenzorski predikat R što mu prilično otežava stvari. Todd Phillips, čovjek kojeg ponovo u Hollywoodu svi tapšaju po ramenu, nije nepoznanica – u olovnim godinama holivudske komedije na prelasku milenija, koje su možda za taj žanr bile i kreativno najmršavije ikada, Phillips je snimao uspješne, simpatične i prilično zabavne komedijice. Kao i “Mamurluk”, njegovi raniji filmovi bavili su se vječno nezrelim momcima i mitologiziranjem muških prijateljstava, temama na kojima su nešto kasnije Judd Apatow & co sagradili današnju ponovo uskrslu holivudsku komediju. Phillips je, dakle dobro mislio i radio, ali su drugi stigli na cilj prije njega, i tu leži i osnovni problem “Mamurluka”. Komedija o četiri momka koji se probude nakon momačke večeri u Las Vegasu kolektivno se ne sjećajući prošle večeri, bila bi vjerojatno puno smješnija i originalnija da se proteklih godina nije pojavilo toliko sjajnih filmova sa Apatow “žigom” koji su bili jači, bolji i urnebesniji. Momci film provedu u istraživanju protekle noći i, što je važnije, u potrazi za mladoženjom kojeg su negdje putem “izgubili”, doživljavajući pritom hrpu situacija i scena koje se strahovito upinju biti urnebesne, ali su odreda nategnute, usiljene i odavno viđene u “klasicima” podžanra momačke večeri poput istoimenog s Tom Hanksom iz 1984., ili pak u bedastom, ali urnebesnom “amnezijskom” srodniku “Hey Dude, Where’s My Car”. Smijeha ipak ima nešto i uglavnom se vrti oko mladoženjinog poremećenog budućeg šogora Alana (dosad slabo poznati Zach Galifianakis, upravo otkriven u 40-oj), ostatak mami samo kiseli osmijeh deja vu-a i može biti zabavan samo onima koji nemaju izlaz do tako kasno da se ne bi mogli sjećati prošle večeri. E, ali oni, barem u Americi, film mogu gledati samo u pratnji onih kojima će vjerojatno biti znatno manje zabavan…

Redatelj: Todd Phillips
Glumici: Bradley Cooper, Zach Galifianakis, Ed Helms, Justin Bartha, Heather Graham