Smrt General Motorsa tako se dugo očekivala da nitko nije reagirao kada se napokon dogodila. Međutim, apatija koja je popratila vijest ne bi smjela prikriti njezinu važnost. Propala je tvrtka koja je nekada proizvodila polovicu automobila prodavanih u Americi, zapošljavala milijune radnika i bila uzor menadžerima diljem svijeta.

U njezinoj propasti se mogu naći važne lekcije o upravi, vladi i budućnosti automobilske industrije. GM je organiziran oko koncepta brige za klijente. Struktura kompanije koju je Alfred Sloan stvorio u dvadesetima prošlog stoljeća, i koja je uključivala strogo praćenje financije, postala je model koji su oponašale kompanije diljem bogatog svijeta. No dok je taj model briljantno funkcionirao s dominantne tržišne pozicije, kada se situacija promijenila, pokazao se katastrofalno nefleksibilnim. Pojavljivanje boljih, manjih i lakših japanskih automobila u sedamdesetima bio je samo dio problema. Mnogo je gori bio neuspjeh pri razvijanju automobila koji bi im konkurirali. Umjesto da se bori za tržište boljim proizvodom, GM se sakrio iza političara. Uvedena su ograničenja na uvoz japanskih automobila i zakoni o ekonomičnoj upotrebi goriva koji se nisu odnosili na kamionete. Kratkoročno se činilo da je to zaista pomoglo. Dugoročno bi za Detroit bilo bolje da je proveo manje vremena lobirajući za zaštitu vlade i više vremena poboljšavajući svoje proizvode. Razumni zakoni o gorivu kratkoročno bi boljeli, ali bi prisilili GM da evoluira. GM, Ford i Chrysler pokušali su se popraviti. Do 2006. su gotovo dostigli japanske standarde efikasnosti, pa čak i kvalitete. No do 2006. GM-ov udio na američkom tržištu pao je ispod 25 posto, a kupci su ostali vjerni stranim automobilima. Zatvaranja pogona i otpuštanja radnika značila su teške pregovore sa sindikatima i uvijek su dolazila prekasno. Smrt GM-a, međutim, nije znak propasti automobilske industrije. Ljudi diljem svijeta žele automobile i dugoročno postoji velika perspektiva za rast prodaje. Problem je što je autoindustrija prevelika: u svijetu sada postoje kapaciteti za proizvodnju 90 milijuna vozila godišnje, a potražnja je nešto viša od 60 milijuna. Budući da ta industrija zapošljava velik broj radnika, vlade je lako navesti da povjeruju kako se automobilske kompanije u teškim vremenima mora podupirati. Amerika je barem prepoznala potrebu za smanjivanjem kapaciteta. Automobilska industrija ne spada u prošlost, ali dinosauri poput GM-a zaslužili su izumiranje. Detroit je bio tako velik dio američke kulture i ekonomije da se vlada osjećala obvezna štititi ga. No svojom zaštitom učinila ga je ranjivim u odnosu na konkurente iz inozemstva.