Protekla dva stoljeća Latinska Amerika je često bila sinonim za razbacivanje ekonomskim obećanjima, kao i za financijsku krizu.

Ta je reputacija toliko čvrsto utemeljena da je, kada se čileanska predsjednica nedavno susrela s premijerom Velike Britanije te se pohvalila dalekovidnošću svoje vlade koja je tijekom godina rasta uštedjela dio svoje neočekivane zarade, George Osborne, ministar financija u sjeni, s podsmijehom rekao: “Gordon Brown dobiva lekcije o zdravim javnim financijama od Latinoamerikanaca. To ne bismo mogli ni izmisliti.” Na sreću, Osbornovo mišljenje o Latinskoj Americi je zastarjelo, ili se barem sada odnosi na samo nekoliko mjesta. Tijekom prošlog desetljeća većina većih zemalja u regiji uvelike je popravila svoje ekonomske politike i unaprijedilo vladine institucije koje ih provode. To je glavni razlog što je Latinska Amerika donedavno bila samo promatrač svjetske financijske krize. Njezine banke su uglavnom konzervativne i dobro regulirane. Mnoge zemlje su izbjegavale svoje prijašnje navike zloupotrebljavanja razdoblja rasta za uzimanje kredita. Javne financije su bile uglavnom u ravnoteži, javni dug je pao i regija je imala viškove na tekućim računima. Zapravo, Čile je jedna od najbolje upravljanih ekonomija na svijetu prema bilo kojem mjerilu, ali Meksiko, Brazil, Kolumbija, Peru i Urugvaj nisu daleko iza njega. Nažalost, ništa od toga nije zaštitilo regiju od svjetske recesije. Većina prognoza predviđa da će se proizvodnja Latinske Amerike ove godine smanjiti, a 2010. samo skromno oporaviti, pa će se prihod po glavi stanovnika smanjiti. Neke zemlje su u lošijem stanju od drugih. Čak i prije izbijanja svinjske gripe Meksiko je bio posebno teško pogođen s obzirom na to da je njegova ekonomija blisko povezana s ekonomijom SAD-a. Brazil je u boljem položaju. Argentina, Venezuela i Ekvador su ignorirali štedljivost svojih susjeda i naljutili investitore. Između te tri zemlje i moguće financijske krize stoji samo neizvjesna kineska pomoć. Ipak, gledano u cjelini i suprotno prijašnjim recesijama, Latinska Amerika nije u ništa lošijem stanju nego svijet. Njezinim problemima nisu dodane unutrašnje slabosti. Latinoameričke vlade su bile u stanju ublažiti udarac s protucikličkim politikama one vrste koju bogati svijet uzima zdravo za gotovo još od Keynesa, ali koje su uobičajena razuzdanost i nedostatak vjerodostojnosti Latinske Amerike činili nemogućima u prošlosti. Tako umjesto da moraju smanjiti potrošnju zbog pada prihoda od poreza, ovoga puta su je mnoge vlade bile u mogućnosti povećati. Njezine središnje banke su zaslužile dovoljno povjerenja kao borci protiv inflacije i mnoge od njih imaju dovoljne rezerve da smanje kamatne stope a da ne pokrenu opasno slabljenje valute. Ipak, postoje ograničenja na ono što vlade mogu napraviti kako bi olakšale situaciju.