Kada bi se sudilo po tome kako su cijene poljoprivrednih proizvoda u posljednjih deset godina prosječno rasle između 30 i 50 posto i po činjenici da potražnja za hranom konstantno raste moglo bi se reći kako je svjetska poljoprivreda manje pogođena od ostalih sektora u gospodarstvu.

Visoke cijene znače blagostanje za siromašne poljoprivrednike, no ne i za potrošače, posebice u socijalno ugroženim zemljama. Visoke cijene hrane u pravilu ukazuju da su se ostali vezani inputi nužni za proizvodnju hrane promijenili na loše, osobito za najugroženije stanovništvo. Potražnja za proteinima najviša je kod siromašnog stanovništva. Stoga je povećanje površina za uzgoj hrane nužno kako bi si siromašni uspjeli priskrbiti više žitarica, mesa i mlijeka. U posljednjem desetljeću potrošnja mlijeka u Kini je porasla sedam puta, a maslinova ulja šest puta. Potrošnja mesa peradi porasla je za 60 posto, govedine 30 posto, a žitarica 25 posto. U Kini je mlijeko čak simbol prestiža i konzumira se za trećinu više nego u bogatijim zapadnim zemljama. Povećanje potrošnje proteina u Europi i Americi neće se mijenjati zbog navika u prehrani, kao i zbog toga što nemaju toliko visoku stopu rasta stanovništva kao što je to slučaj sa siromašnim zemljama. Međutim, procjenjuje se kako bi zemlje u razvoju zbog povećanja stanovništva mogle doprinijeti godišnjem rastu poljoprivrede od pet posto. Postavlja se pitanje treba li sada poljoprivredu i poticaje usmjeriti na zemlje u razvoju, koje će donijeti eventualni porast od pet posto, ili se usmjeriti na jednu i pol milijardu ljudi koji svaki dan preživljavaju sa manje od dolara dnevno. Zemlje poznate po velikom broju siromašnih. poput onih u Africi, Aziji i Latinskoj Americi još su prošle godine pokazivale visoki potencijal rasta poljoprivrede. Međutim, te su zemlje ovisne o izvozu poljoprivrednih proizvoda, a drastičan pad izvoza predviđen u 2009. zbog globalne ekonomske krize pogoditi će ih i na makro i na mikro razini. U Aziji će ovogodišnji BDP biti na razini na kojoj je bio za vrijeme Velike depresije. U nekim azijskim zemljama izvoz je od kolovoza pao za čak 70 posto. Povećava se broj imigranata koji odlaze iz ruralnih dijelova u gradove kako bi pronašli posao da prehrane obitelji. Tako je četiri milijuna stanovnika iz Indonezije napustilo svoje domove, dok je u Afici sve više djece koja žive u ruralnim područjima prisiljeno na teški rad. Mnogi farmeri u Kini napuštaju zapadne pokrajine i pretežno odlaze u Guandong i druge istočne provincije kako bi ostvarili dodatne prihode. Stopa imigranata se povećala za 20 posto, dok je samo u Kini 20 milijuna poljoprivrednika-imigranata ostalo bez posla za vrijeme sadašnje krize, a svake ih godine između pet i sedam milijuna napusti ruralna područja u nadi za pronalaženjem boljih radnih uvjeta u najvećim gradovima. Tako je smanjenje lokalne proizvodnje povećalo potražnju za domaćim proizvodima i povisilo cijene. Cijene mlijeka, riže, šećera, ulja drastično su porasle u zapadnoj Africi, Indoneziji i Indiji. Cijenu hrane u Africi drastično podiže manjak nafte i plina koji pridonose pogoršanju eksploatacije prirodnih dobara.

Činjenice

Inicijative
Diljem afričkog kontinenta poduzete su široke inicijative kako bi se povećala domaća proizvodnja hrane i na taj način smanjila ovisnost o njenom uvozu. Takozvanu Veliku ofanzivu hrane i obilja (GOANA) pokrenuo je senagalski predsjednik koji želi potaknuti stanovništo da se vrati u ruralna područja.

Pomoć seoskim bankama
Kina je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja priznaje opseg krize vezane uz dostupnost hrane brojnom siromašnom stanovništvu. Vlasti su stoga najavile veliku dokapitalizaciju kineskih seoskih banaka kako bi se omogućilo kreditiranje malih i srednje velikih ruralnih industrija.