Srpska, odnosno ex-jugoslavenska Zastava, sa svojim proizvodima nije spadala u vrh svjetske autoponude, čak naprotiv. No, uprkos tome s traka je izlazilo nekoliko stotina tisuća automobila godišnje, a mreža kooperanata obuhvaćala je stotine tvrtki s desecima tisuća zaposlenih na području čitave SFRJ.

Yugo je u svakom pogledu bio narodni auto – bio je domaći, jeftin i funkcionalan. Kvaliteta je bila potpuno nevažna činjenica. Propašću Jugoslavije, a i srpske autoindustrije, Zastava je postala interesantna mnogim automobilskim proizvođačima, prvenstveno zbog tržišta. Dolaskom Fiata odmah je odlučeno da Punto, koji bi se tamo trebao proizvoditi, bude proglašen nacionalnim automobilom i subvencioniran od srpske Vlade s gotovo trećinom njegove vrijednosti. Javnost je očekivala da će Fiat automatizmom revitalizirati sva poduzeća uključena u tamošnju autoindustriju po političkom ključu, kako je to bivalo u bivšoj SFRJ. No, otrežnjenje je došlo kada je Fiat zbog standarda kvalitete izabrao za kooperante samo nekolicinu tamošnjih tvrtki, a prva serija proizvodit će se isključivo od talijanskih dijelova. Radikali, čiji politički korpus čini većinu biračkog tijela, zgroženi su činjenicom da Srbija nije u stanju “sama proizvesti automobil” te se protive subvencioniranju Punta sastavljenog od stranih dijelova. Talijanski dijelovi bi tamošnjoj javnosti još i bili prihvatljivi, no kada je procurila vijest da Fiat uzima 15 kooperanata iz Hrvatske, situacija je postala užarena. Tamošnji mediji su se zgražali nad tom činjenicom, proglašavajući slučaj skandalom. Srpski automobil od dijelova i iz Hrvatske je nešto što dobar dio srpske javnosti još očito nije spreman prihvatiti kao ekonomsku realnost.