Ništa ne pokazuje jad masovne nezaposlenosti bolje od fotografija Velike depresije. Možete ga vidjeti u ispijenim licima ljudi, u njihovoj pohabanoj odjeći, u njihovim očima.

Njihov očaj je stvorio politički ekstremizam koji je ostavio ljagu na društvu; ali uz to je i naučio buduće generacije da javna politika ima važnu ulogu u olakšavanju problema onih koji ne mogu pronaći posao. Zahvaljujući shemama socijalne skrbi i naknadama za nezaposlene, od kojih su mnoge nastale u tim tamnim danima, nedostatak posla više ne tjera ljude u ekstremno siromaštvo, barem ne u razvijenome svijetu. Čak niti najpesimističniji ne predviđaju da će današnja kriza doseći težinu Velike depresije, koja je smanjila američku ekonomiju za više od četvrtine i ostavila četvrtinu radno sposobne populacije bez posla. No dok je svijet u svojoj najdubljoj recesiji od 1930-ih, a globalna se trgovina smanjuje po najvećoj stopi u 80 godina, jad masovne nezaposlenosti je ipak na horizontu i podiže veliko pitanje koje je postavljeno u Depresiji: što bi vlade trebale napraviti? U bogatom svijetu gubitak radnih mjesta najviše se osjeća u Americi, gdje je recesija i započela. Njezino fleksibilno tržište radne snage je ostalo bez 4,4 milijuna radnih mjesta od kada je kriza započela u prosincu 2007., uključujući više od 600.000 u svakome od prošla tri mjeseca. Stopa nezaposlenosti je u veljači skočila na 8,1 posto, što je najviše u posljednjih četvrt stoljeća. Amerikanac koji danas izgubi svoj posao ima manje šanse za pronalaženje drugoga nego u bilo kojem trenutku od kada se prije pola stoljeća počela voditi evidencija. To je posebno zabrinjavajuće zbog toga što su financije mnogih kućanstava počele ovisiti o dva izvora prihoda. Međutim već je jasno da će nezaposlenost snažno pogoditi i zemlje koje su daleko od Amerike i Velike Britanije. U Japanu se proizvodnja strmoglavljuje brže nego u ostalim bogatim ekonomijama. Iako je nezaposlenost niska, nagli gubici radnih mjesta u japanskoj vojsci privremenih radnika otkrivaju nepravednost dvoslojnog tržišta rada i vrše pritiske na društvo ravnopravnosti. Nezaposlenost je u Europi najbrže rasla u mjestima poput Španjolske i Irske, u kojima je građevinski procvat doživio kolaps. Drugdje je tek počela rasti. Stope nezaposlenosti u mnogim europskim zemljama niže su nego u Americi, ali moguć razlog za to je što se njihova kruća tržišta rada sporije prilagođavaju padu potražnje. S obzirom na to kako se brzo europske ekonomije smanjuju nitko ne sumnja da dolazi gore. Do kraja 2010. nezaposlenost će u većini bogatog svijeta vjerojatno biti iznad 10 posto. U svijetu u razvoju će situacija biti drugačija, ali rezultati bolniji. Kako se trgovina smanjuje, milijuni radnika na dnu globalnog lanca ponude i potražnje nastavljaju gubiti zaposlenje.