Kupnjom stana u naselju Hoto Ville kupuje se pripadnost elitnom arhitektonskom društvu, luksuz, humano i sigurno stanovanje po pristupačnoj cijeni. Tako se otprilike može sažeti promotivna poruka koja od polaganja temeljca do danas prati prvo organizirano naselje u Hrvatskoj, kako ga naziva njegov tvorac Tomo Horvatinčić. S takvom predodžbom u ulozi potencijalnog kupca potpisnica ovog teksta uputila se nedavno u Svetu Nedjelju. Na žalost, očekivanja nisu bila opravdana. Potraga za novim stanom nastavlja se, a pitanje na koje bi bilo dobro dobiti odgovor glasi: Što su to u Svetoj Nedjelji htjeli napraviti: luksuzno naselje za elitu ili preskupe socijalne stanove?

Stop ćevapima
Želite li razgledati ponudu Hoto naselja, prvo se trebate javiti u ured smješten u šoping centru prije ulaza u naselje. Dočekat će vas ljubazno osoblje koje vas, iako ste u trenirci jer uživate u kratkom godišnjem odmoru, neće ostaviti da čekate. Dvoje zaposlenika spremno čeka vaša brojna pitanja. Nemamo velike prohtjeve. S obzirom da smo tročlana obitelj s malim djetetom, odgovara nam stan s dvije spavaonice. Bilo bi dobro da kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak budu spojeni u jedan prostor, a najvažnije je da stan ima dobar balkon ili terasu, naravno s pogledom (treba li to uopće spominjati u ovakvom naselju?). Sve u svemu, oko sedamdeset kvadrata i najviše do 130 tisuća eura. Hotova djelatnica spremno se baca u pretragu i iz ogromnog kataloga izvlači samo dva stana. Ostali koji bi nam odgovarali veličinom i cijenom, navodno su prodani. Na prvi pogled ovi koje nam je odabrala i nisu nam baš atraktivni, najviše zato jer nam se čine premali – sve to na samo 56 kvadrata?! I ne manje važno, čine nam se preskupi. Prije bilo kakve odluke, dakako, treba vidjeti kako to izgleda uživo. U naselje se ulazi kroz šoping centar. Dok prolazimo njegovim hodnicima pitamo naše vodiče zašto su lokali prazni. Visoki kriteriji najmodavca osnovni su razlog, kažu nam – u Hoto villama nema mjesta za tamo neke ćevabdžinice (znači li da stanovnici Hoto villa jedu samo račiće i kavijar, a ne ćevap u somunu ili burek), iako ne možemo ne pomisliti da se zapravo radi o visokoj najamnini. Pri izlasku iz centra visoka je metalna ograda, ući može samo onaj tko provuče kodiranu karticu, što je garancija sigurnosti, jedan od aduta Horvatinčićeva naselja. Ulazimo u Ulicu Jasena (da bi se naglasila važnost hortikulture, ulice nose imena drveća) i da bismo došli do našeg prvog stana moramo proći, pa tako i vidjeti skoro cijelo naselje.
Rano je proljeće i vegetacija još ne dolazi do izražaja, no i sad je jasno da je mnogo uloženo u okoliš. U sredini naselja nalazi se park s klupicama i dječjim igralištem koje sadrži najmodernije sprave za igru i razvoj djece. Lijepe boje, meki podovi, sve okruženo zelenilom (doznajemo da je zasađeno stotinjak vrsta bilja), gotovo idilično.

Ništa ne nedostaje – osim života. Na putu, naime, nismo sreli nijednog čovjeka, ni životinju, niti je prošao automobil. Gotovo sablasna tišina u kojoj zgrade djeluju poput kulisa u Trumanovom showu, samo bez glumaca. Pitamo koliko uopće ima stanovnika, i uvjeravaju nas da su svi stanovi koji okružuju park prodani, kao i sve vile. Dodaju pritom da mnogi koji su kupili stan još nisu uselili!. Stižemo u prvi stan. Na prvom katu, šezdesetak kvadrata. Ulazimo u hodnik i palimo svjetlo, štednu lampu koja širi neugodno i hladno svjetlo (kupac luksuznog stana treba štednu žarulju?). Desno spavaće sobe, ispred nas kupaonica sa zahodom, lijevo dnevni dio koji nam se i ovako bez namještaja čini nekako skučen. Izlazimo na balkon, osjetljivo žensko oko zamijećuje da je okvir od balkonskih vrata (bijelo obojeno drvo) oštećen, a da je ograda od balkona kao limena, imaš osjećaj da ćeš se porezati ako je dodirneš. Primjećujemo da, za razliku od nekih drugih balkona, ovaj nema tendu pa napominjemo da je tenda u stanu u kojem sad živimo gotovo nova i da se može montirati na ovaj zid. To je, međutim, nemoguće, kažu nam ljubazni vodiči, osim ako nema potpuno jednak uzorak kao i ostale tende u naselju.

Pogled u zid
Ipak, ono što nas je istjeralo iz prvog stana je pogled s balkona u zid druge zgrade koja je udaljena tek nekoliko metara. Uzak pogled se proteže s lijeve strane, na udaljeni park, i s desne strane na metalnu ogradu koja okružuje naselje. I praznu ledinu izvan naselja, prostor za kojeg nam vodiči nisu točno znali reći hoće li u budućnosti biti izgrađen. Sa značajnom dozom razočaranja zbog kojeg smo zaboravili i cijenu prvog stana odšećemo do druge zgrade gdje nas čeka stan u niskom prizemlju. Površine oko 56 kvadrata, s (obveznom) garažom od desetak kvadrata i minijaturnim spremištem, ovaj stan košta 125 tisuća eura. Dakle, još je manji od prethodnog, i opet presuđuje balkon, zapravo neograđeni prostor na koji se nastavlja mali travnjak koji okružuje zgradu, te potom izlazi na prometnicu. Umjesto stana, u tom bi se prostoru mnogo bolje smjestila garaža, pa se prisjećamo glasina da su sve zgrade u početku trebale biti višekatne vile, no da se investitor uplašio da se neće sve moći prodati pa je dio zgrada pretvorio u stanove. Stan ima jednu prednost, u neposrednoj je blizini dječjeg vrtića čije su nam usluge potrebne od rujna. No vrtić još nije proradio jer se već mjesecima čeka netko tko će ga unajmiti, a nema nikakvih garancija da će uskoro proraditi. Na putu nazad primjećujemo stan u visokom prizemlju od 60-tak kvadrata s balkonom i malom travnatom terasom koji bi nam se eventualno mogao svidjeti. No vodiči nemaju ključeve, te bez uvida u podatke ne znaju je li prodan. No njegova nas cijena vrlo brzo odbija, jer s obveznom garažom i spremištem (a nijedan stan nema smočnicu) košta 137 tisuća eura. Iako ni uz nagovaranje ne uspjevamo saznati koja je zapravo cijena kvadrata stana u Hoto villama (jer se garaža, terasa i spremište drukčije obračunavaju), sasvim je očito da je današnja cijena mnogo veća nego što je najavljeno. Na početku gradnje naselja Tomo Horvatinčić je u medijima izjavljivao da će kvadrat u višestambenoj zgradi koštati 1350 eura, po dovršetku izgradnje spominjao je cifru od 1560 eura po četvornom metru, a sad ispada da kvadrat košta skoro dvije tisuće eura.

Da se radi o vrlo skupom sportu još je jasnije kad se dozna cijena pričuve. Za održavanje naselja u blagajnu Hoto villa treba uplaćivati jedan euro po kvadratu, što znači da za šezdesetak kvadrata stana samo na pričuvu mjesečno treba iskeširati petstotinjak kuna. Što kupac dobiva za tu cijenu? Sasvim običan stan s natruhama luksuza poput kvalitetne marke mješalica za vodu ili priključka za internet, pogled loš kao i u naseljima koja ne ističu humanost i luksuz, naselje u kojem još nema dječjeg vrtića, nema škole, nema ambulante (prema brošuri, u šoping centru predviđen je samo prostor za tu namjenu, no za sad je tu samo jedan zubar). Nema nijednog igrališta za košarku ili nogomet. Ako prerastete osjećaj da vas promatra Orwelov Veliki brat, metalna ograda (koja bi bila mnogo ljepša da je skrivena živicom) i sigurnosni nadzor kamera koje vide da imate drukčiji uzorak tende, ostaje doživljaj da stan za kojeg ćete dati veliku lovu ipak nekako nije vaš, jer nemate dovoljno slobode unijeti u njega dio svoje osobnosti. Možda izgleda kao pretjerivanje, no zašto nekom ne bi mogla biti ljepša prugasta od bijele tende. U brošuri Hoto villa stoji kako se radi o prvom i jedinom naselju takva tipa u Hrvatskoj. Zato što je jedino, kupac i nema mogućnosti vidjeti kako to radi konkurencija. Zato što je prvo, vjerojatno i proživljava sve porođajne muke takvih projekata.