Veći je dio njegove splitske novinarske, “utorkaške” ekipe već imao knjige iza sebe, kada je Renato Baretić objavio 2003. godine svoj prvi roman. Startno kašnjenje brzo je obilno nadoknadio: “Osmi povjerenik” ujedinio je ukuse različitih književnih žirija kao ni jedan roman od početka devedesetih i nagrade su se glatko nizale.

Drugi roman, “Pričaj mi o njoj”, unatoč iznadprosječnoj kvaliteti, dobio je dosta oštre kritike. S novim, trećim romanom iza Baretića je i književni klimaks i (očekivani) antiklimaks te je konačno zaslužio da ga se ne mjeri aršinom izvanredno uspješnog prvijenca. Dokazao je da je vješt pripovjedač, sklon žanrovskim hibridima i usložnjavanju priča koje elegantno odmotava.Kao i u prijašnjim romanima, vremenski su okvir “Hotela Grand” (po)ratne devedesete. Hotel, koji je središte zbivanja, smješten je u neimenovano dalmatinsko mjesto i u njemu supružnici izbjegli iz Bosne vode kupleraj pod krinkom noćnog striptiz kluba. Dok hotelom defiliraju ukrajinske kurve, kriminalci, domaći i strani vojnici te politički moćnici, njihovom desetogodišnjem sinu odbrojavaju se posljednji bezbrižni dani djetinjstva. Priča o Hotelu Grand razvija se na književnom blogu, gdje pisac sakriven iza nicka ostavlja poglavlja ritmom kojim ih ispisuje i prepušta ih komentarima drugih blogera. Među njima se razvija rasprava, prekidana tipičnim blogerskim lobotomiziranim upadicama, koja dotiče pitanja preklapanja stvarnosti i književnosti, autorstva, kritike, književnih postupaka, anonimnosti internetske zajednice… Baretić sve te paralelne rukavce (tu je i priča mladića koji se nakon 15 godina vraća u hotel kako bi riješio dugove iz prošlosti) ni u jednom trenutku ne pušta da se razliju. U maniri krimića (iako nije riječ o krimiću) čitatelje tjera naprijed kroz stranice vođene istim onim pitanjem koje postavljaju blogeri virtualnom piscu “Hotela Grand”: Što je bilo dalje?