Kada je Dino Dvornik jesenas prerano otišao, u medijima se pojavila sintagma “kralj hrvatskog funka“, koja, uza sve dužno poštovanje prema genijalnom pokojniku, para uši svima koji išta znaju o domaćoj glazbi. Jer kralj je obično na čelu kraljevstva, a u hrvatskoj je ta vrsta glazbe počinjala i završavala s Dvornikom, tako da se vjerojatno radi o masovnom pranju savjesti što se jednog autentičnog genija za života zanemarivalo i podcjenjivalo.

Kad je bio u formi, sve što bi dotaknuo postajalo bi klasikom, no godine opasnog života su ga sustigle, a nije imao sreću da mu se dogodi tzv. Red Hot Chilli Peppers sindrom. Naime Peppersi su jedan od najvećih bandova na svijetu postali tek kad su se očistili od droge. Dvorniku se dogodilo suprotno, pa mu je output posljednjih desetak godina bio, nazovimo to tako – nenadahnut. No, onda su se dogodili “Dvornikovi“ i iznenadna slava mu je dala novu snagu i inspiraciju. Najavni hit “Hipnotiziran“ modernim, seksi crossover rifom zaista navješćuje novu mladost i energiju, a “Iden ća ka’ i moj ćaća“ (proročanska samo u naslovu) čisti je vintage D.D. original. Dino zvuči svježe i raspoloženo, pa onda bez problema isfura i neke tekstove koji bi kod drugih štekali, a produkcija je nepogrešivo dvornikovska. Na žalost, nikad nećemo saznati je li ovakva “Pandorina kutija“ zaista ono što je Dino želio i mogao dati 2008. Da je bilo vremena da se pojave i razviju još samo dva-tri strateški raspoređena uboda, bilo bi divno, ali Dino je imao jedan, ostatku svijeta sasvim neočekivani dedlajn.