Na dvodnevnom summitu Europske unije u Bruxellesu prošlog tjedna u okviru klimatsko-energetskog paketa raspravljalo se jedno vrlo važno pitanje: pravci reforme europskog tržišta emisijskim kvotama. Naime, Europska je unija prije nekoliko godina pokrenula vrlo ambicioznu inicijativu na području zaštite okoliša: stvaranje tržišta emisijama stakleničkih plinova koje bi trebalo potaknuti tvrtke da reduciraju njihove emisije.

Osnovna ideja ovoga sustava potaknutog željom da se poštuju odredbe Protokola iz Kyota jest da nacionalne vlade članica EU industrijskim zagađivačima izdaju dozvole za emitiranje svake metričke tone ugljičnog dioksida, glavnog uzroka “kiselih” kiša. Ako tvrtke ne iskoriste sve dozvole, mogu zaraditi tako da dozvole prodaju na tržištu kvota tvrtkama koje premaše količinu odobrene emisije ugljičnog dioksida, a zbog čega bi morale platiti visoke globe. Profit ostvaren prodajom emisijskih kvota može se uložiti u tehnologiju koja više štiti okoliš. Europska komisija smatra da će na taj način ograničiti emisije stakleničkih plinova u gospodarskim sektorima koji najviše emitiraju stakleničke plinove kao što su elektroprivreda, industrija stakla, čelika, cementa te celuloze i papira. Iako se u početku namjeravalo da kompanije kupe barem 30 posto dozvola od nacionalnih vlada, industrijske lobističke skupine izvršile su pritisak na eurozakonodavce argumentima kako će takva odluka narušiti konkurentnost europskog gospodarstva u odnosu na azijsko i američko gospodarstvo. Stoga se od te ideje odustalo, pa je Europski parlament u srpnju 2003. odobrio da se gotovo sve dozvole do 2013. godine izdaju besplatno.

Vlade mogu prodati do 5 posto dozvola, ali su tu mogućnost iskoristile samo Danska, Irska, Litva i Mađarska. Tako bi rezime sadašnjeg europskog tržišta emisijskim kvotama – koji predstavlja 75 posto globalnog tržišta emisijskim kvotama – mogao glasiti: mnogo više koristi za zagađivače nego za okoliš. Tu tvrdnju potvrđuju i činjenice da su europske tvrtke koje sudjeluju u ovome sustavu 2006. emitirale 0,4 posto više ugljičnog dioksida, a 2007. godine dodatnih 0,7 posto. Naime, europsko tržište emisijskim kvotama na neki način preslikava političku realnost čitave Europske unije. Nakon što su lobističke skupine uspjele isposlovati besplatne dozvole, njihovo djelovanje nije prestalo, već se iz Bruxellesa preselilo u države-članice. Vlade, naime, samostalno određuju razine dopuštenih emisija stakleničkih plinova i kontroliraju izdavanje dozvola, pa je premreženost gospodarskog sektora s nacionalnim političarima otvorila novi prostor za lobiranje.Unatoč činjenici da se u količini emisije ugljičnog dioksida koju godišnje emitira EU nisu dogodili značajniji pomaci, Europska komisija ne odustaje od svoje ideje. Povjerenik za okoliš Stavros Dimas izjavio je kako bi “emisija ugljičnog dioksida bez sustava trgovanja emisijskim kvotama najvjerojatnije bila značajno viša”. Nicholas Stern, svjetski autoritet na području klimatskih promjena, savjetuje Baracku Obami da uči i na europskim iskustvima.

činjenice

Američki izum
Sustav trgovanja emisijskim kvotama američki je “izum” iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Tijekom 90-ih sustav je korišten za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Novi predsjednik Barack Obama namjerava uvesti sustav prodaje kvota sličan europskom, a predviđenih 150 milijardi dolara utrošilo bi se na projekte obnovljive energije i povećanja učinkovitosti.

Protivljenje EU
Europska se unija pri ratifikaciji Protokola iz Kyota protivila uvođenju tržišta emisijskim kvotama smatrajući da bi zagađivače trebalo izravno oporezivati. No, američko uvjeravanje potaknulo je Europsku uniju da uvede taj sustav.