Prljavo kazalište ima 30 godina, no sredovječni su kao band postali odavno, a preboljeli su i par solidnih kriza srednjih godina. I evo ih sada, sami na sceni koja jedva da i postoji, sa svojim 13. studijskim albumom.

Njihovi posljednji konkurenti, Parni valjak, povukli su se prije koju godinu, a dva su banda dugo u očima kritike i dijela publike bili jedan drugome mjera, konkurencija, a možda i poticaj, što je Kazalište prilično efikasno opovrgnulo posljednjim albumom iz 2005., solidnim “Moj dom je Hrvatska“. U svečarskoj atmosferi godišnjice zapravo je manje važno kakvo je uopće “Tajno ime“, jer sama činjenica tolikog trajanja, plus vječni sjaj njihova prva tri albuma (i donekle četvrtog, iako je i kasnije, s Bodalcem, bilo izvrsnih trenutaka) dovoljni su da ih otrpimo i 60 godina. A album je korektan, uobičajeno obojen “velikim“, stadionskim rockom, oslobođen klasika, s ponekim umjerenim hitom na počeku (“Ipak“, “Nakon…“), ali besprijekorno odsviran i s vječnim Hourinim temama ulice, light politike i zericu zdrave introspekcije. Vjerojatno nije morao biti razvučen na dva diska, jer to nije zahtijevalo ni trajanje, a ni kvaliteta. Na stranu i to da se možda radi o terapijskom, gotovo hobističkom bavljenju glazbom (Bodalec je odvjetnik, Houra ima brojne interese, među ostalim i sportske…) i da na albumu ima dosta inercije i ponavljanja, ali ima i energije i one izvorne, gotovo početničke strasti i autentične radosti sviranja zbog sviranja. No ima li interesenata na tržištu, drugo je pitanje.