Otkako je u listopadu osnovan Fond za stabilnost, radno nazvan interventni fond, stvari su se na domaćoj burzi i na nisko likvidnim tržištima regije dodatno pogoršale. Burzovni indeksi, volumeni i prometi dionicama produbili su pad. Na domaćem tržištu, na primjer, promet je u studenom bio upola manji nego u listopadu, a od ukupno 850 milijuna kuna tri četvrtine ostvarene su s desetak najtrgovanijih dionica koje su mahom (izuzev HT-a) pretrpjele i veće padove cijena.

Izgledna roba
Ostatak prometa (nešto više od 200 milijuna kuna) raspoređen je među preostalih 190 dionica kojima je zabilježeno kakvo-takvo trgovanje. Na većini susjednih burzi stanje likvidnosti je još gore, a upravo se imovina fondova uložena na nekim od tih tržišta smatrala potencijalno najizglednijom robom za slučaj da neki domaći fond za potrebe isplate udjelničara zatraži od Fonda za stabilnost otkup teško utrživih dionica. To, međutim, još nije zatražio nijedan. Ovih će dana mjesečna statistika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga sigurno pokazati da se tijekom studenog povećao broj fondova koji su imovinom sve bliže likvidacijskom pragu ili čak ispod njega, a realno je pretpostaviti da se nemali broj fondova koji možda i nisu još u toj zoni ne može pohvaliti utrživošću portfelja. Ipak, voda očito još nije došla do grla. Čini se da su fond menadžeri i/ili osnivači manjih, odnosno manje likvidnih fondova našli načina da stabiliziraju pasivu i u svojevrsnoj hibernaciji pokušavaju dočekati i preživjeti cjenovno dno. Koliko još mogu tako vegetirati, ostaje vidjeti. Isto vrijedi i za pitanje koliko će padajući trend još testirati izdržljivost rubnih slučajeva. Sama misija interventnog fonda, kao i kriteriji otkupa nelikvidne imovine, postavljena je na način da on predstavlja “zadnji izlaz” investicijskim fondovima koji ne mogu unovčiti financijsku imovinu za potrebe isplate ulagatelja (alternativa je, dakle, proglasiti nemogućnost ikakve isplate). Premda je inicijalno bilo i drukčijih ideja, za njegove “klijente” to je nepovratan put prema gašenju, tj. likvidaciji fonda. Postojeći igrači očito još nisu do kraja iscrpili razne alkemije u izbjegavanju da budu prvi koji će izaći s bijelom zastavom. Štoviše, dosad se nijedan fond menadžer nije ni raspitivao s tim ciljem kod Intercapitalova ICAM-a, društva kojemu je povjereno upravljanje uplatama osnivača interventnog fonda.

Skupe pozajmnice
Mirovinski četverac i vodeća četvorka među društvima za upravljanje investicijskim fondovima u nj su za početak uplatili 50 milijuna kuna, s tim da je najavljeno da će prema potrebi na poziv upravljačkog društva uplatiti i ostatak do planiranih 150 milijuna. Fond za stabilnost tako je u proteklih mjesec i pol staža u pogledu svoje osnovne funkcije zapravo besposlen. Međutim, kako se na tržištu pojavio u vrijeme kad su kratkoročne pozajmice kuna bile rekordno skupe (i 20-ak posto na godišnjoj razini) u nešto više od mjesec dana rada, interventni je fond s oko dva posto prinosa ispao najprofitabilniji na tržištu. Iz toga, naravno, nikako ne treba izvoditi anulaizirane računice. Osim što tržišna utrka s prinosima nije ni primarni cilj takva fonda, bude li bez posla i nakon pola godine, realno je očekivati da se revidira i sama potreba za njegovim postojanjem iako je prvotno zamišljen na rok od pet godina. Pojave li se u međuvremenu prvi “pacijenti”, samo je pitanje vremena kad će preuzeta imovina koja je sada neutrživa to postati, a potom i donijeti neku zaradu njegovim udjelničarima. No sve domaće sudionike tržišta ionako više brinu sudbina i perspektive same fondovske industrije nakon što su pad burzovnih cijena i bijeg ulagača u segmentu dioničkih i mješovitih fondova u samo godinu dana imovinu pod upravljanjem gotovo sveli na petinu, smanjivši je s gotovo 26 na oko 6 milijardi kuna potkraj listopada. I sve to uz izraženu koncentraciju, gdje četiri-pet društava (od njih 30-ak) upravljaju glavninom imovine raspoređenom u čak 40-ak dioničkih i 15-ak mješovitih fondova.