Prognoze su sve gore. Ono što je prije 15 mjeseci započelo s pljenidbama na tržištu kredita postalo je bolest s alarmantnom listom stvarnih ekonomskih simptoma.

Amerika, Velika Britanija, eurozona i Japan već su u recesiji koja u nekim mjestima prijeti postati najgora u posljednjih 25 godina, a možda i od Velike depresije. Američki potrošači, koji nisu u mogućnosti posuđivati i strahuju za svoja radna mjesta, smanjuju potrošnju. Isto rade i kompanije kojima nedostaje gotovina i zabrinute su zbog prodaje. Poslovno povjerenje u Njemačkoj je na najnižoj razini u 15 godina. Izvoz Japana, i u bogate zemlje i u zemlje u razvoju, opada. Ekonomije u razvoju također pate, jer cijene robe padaju, a kapital se povlači brže nego prošlog desetljeća kada su one bile u krizi. U nekim zemljama – ponajprije Sjedinjenim Državama – začarana deflacijska spirala banaka koje povlače kredite i smanjene potražnje više nije nezamisliva.

Uvidjevši prijetnju vitalnim funkcijama svjetske ekonomije, tvorci politika radili su prekovremeno. Kamatne stope su uvelike smanjene. U Americi već su pale na jedan posto, britanske su na najnižoj razini u 50 godina, a prošloga je tjedna središnja banka Kine srezala svoju kamatnu stopu za 108 baznih bodova. Stotine milijardi su ulivene u banke i financijska tržišta. Mnoge financijske institucije su spašene, spašavanje nekada moćnog Citigroupa samo je posljednji događaj u nizu dojučer nezamislivog.Usprkos svemu tome, pacijent ne pokazuje znakove oporavka. Dio razloga za to je činjenica da su neki tradicionalni lijekovi, poput slobodnije monetarne politike, oslabljeni u vrijeme kreditne krize. Uz to, doktori su bili nespretni: pogledajte promjene mišljenja Hanka Paulsona o tome hoće li upotrijebiti američki fond za spašavanje vrijedan 700 milijardi dolara za rekapitalizaciju banaka ili kupovanje toksične imovine. Dodatno, mnoge politike bile su daleko presramežljive. Zaustavljanje propadanja svjetske ekonomije zahtijevat će nešto prilično hrabrije od ičega što smo do sada vidjeli u ovoj krizi. To znači udvostručenje pokušaja u svakome od tri tradicionalna područja politike: podupiranju banaka, pružanju većih fiskalnih stimulacija i smanjivanju kamata. To znači i korištenje netradicionalnih alata, kao što je direktno miješanje u tržišta kredita kupnjom imovine, pri čemu je američka sedišnja banka pokazala najviše kreativnosti. Takvo “kvantitativno olakšanje” je predznak opcije koju se može pokušati u krajnjem slučaju: štampanje novca za financiranje deficita u proračunu. To nosi rizik inflacije koja je u visoko zaduženim zemljama manje ubojita od deflacije.