Puno je danas golobradih mladaca koji sjede u zasjedi i čekaju krivi potez Bona i drugova, ne bi li zasjeli na tron najvećeg banda na svijetu. Najambicioznija među njima vjerojatno je četvorka iz Las Vegasa, The Killers, a prema većini rock kritike, koja ih baš i ne cijeni previše, sigurno i najbeskrupuloznija.

Naime, Killersi svakim novim pojavljivanjem radikalno mijenjaju stil i zvuk, od new wave/indie debija “Hot Fuss“ preko springsteenovskog stadion rocka “Sam’s Town“ (za koji je frontman Brandon Flowers tvrdio da je najbolja ploča u posljednjih 20 godina i da će spasiti rock’n’roll!) do ovaj tjedan objavljenog “Day & Age“ na kojem su zagrizli toliko duboko u 80’s pop i sve što on nosi (staromodni synth, funk gitaru, sax…) da su došli do ruba tzv. guilty pleasure kiča. No, ono što je zajedničko svim njihovim inkarnacijama je jaka pjesma i kako god je upakirali, na svakom novom albumu imaju je u sve grandioznijem izdanju i u sve većem broju, tako da bi “Day & Age“, koji pršti potencijalnim hitovima, morao nadmašiti prethodnike. Kritičari se znaju zakvačiti i za njihove apstraktne, kvazi-arty i nerijetko neprobojne tekstove kojih i ovdje ima napretek, ali oni funkcioniraju najviše zahvaljujući Flowersovoj angažiranoj, simpatično napetoj, pomalo Bowiejevskoj izvedbi. Killersi su opet napravili odličan posao i dalje ostali šaka u oko svima koji misle da pozi, pompi i “velikoj“ gesti nije mjesto u pop-glazbi, nego valjda depresiji i dosadi, za koje su baš Killersi idealan protuotrov.