Prva dva albuma Dido Armstrong probila su magičnu granicu od po 10 milijuna prodanih primjeraka svaki, što je u današnje doba downloada, legalnog i onog drugog nedostižan rezultat svakome, a možda i njoj samoj.

No ako itko krajem prvog desetljeća novog milenija ponovo proda “cenera”, bit će to ona, jer joj je treći album možda i najbolji dosad, a sigurno naj u tri glavna Dido faktora – pristupačnosti, radiofoničnosti i komercijalnosti. Ako je netko uspjeh debija “No Angel” i pripisivao Eminemovu sempliranju njezina “Thank You” u svom klasiku “Stan”, danas kad je Dido očito debelo nadživjela Eminema, skeptika više nema. Sljedeći album “Life For Rent” bio je, doduše, dosta slabiji od prethodnika, ali joj to nije smetalo da opet razvali dućane. Dido svoje diskografske korake priprema polako i studiozno, uzimajući duge pauze između albuma, ali pobjedničku formulu, kako i kaže naslov albuma, ne dira previše – zvuk je prepoznatljiv, diskretan i minimalno apdejtan. Imidž svakodnevne, neglamurozne, ali ženstvene i mrvicu distancirane cure iz susjedstva njeguje i na trećem albumu, a pismo namjere poslano je već u prve dvije pjesme – uvjerljivom hit singlu “Don’t Believe In Love” i laganoj, predivnoj “Quiet Times”, potencijalnom novom “Thank You”. Da bi stvar dobila na težini, tu je i uspjela autorska kolaboracija s Brianom Enom, “Grafton Street”, no to ni približno nije kraj zgodicima. Iako će je mnogi ponovo olako okvalificirati kao glazbu za sporu vožnju u automobilu niže srednje klase, Dido je opet nepogrešivo nabola zlato.