Ivica Jakić, stručnjak za energetiku zaposlen u švicarskom elektroenergetskom konglomeratu Alpiq, na nedavno održanom Energy Market Forumu pojasnio je da se velike promjene na energetskom tržištu događaju svakih 15-ak godina te da se trenutno nalazimo usred jedne od većih – u sklopu čega je i projekt LNG terminala na Krku došao upravo u dobro vrijeme.

Za hrvatsku energetsku politiku Jakić, po pitanju stručnog kadra koji bi je mogao voditi ima samo riječi hvale, dok što se tiče trenutne funkiconalnosti već postoje zamjerke. O tome, a i kako iz europske perspektive izgledaju hrvatski energetski potencijali Jakić je, kao dugogodišnji energetski konzultant s bogatim profesionalnim iskustvom, ispričao za Poslovni dnevnik. 

Ako već imamo dobro obrazovan kadar energetskih stručnjaka, u čemu je konkretni problem što ne iskorištavamo sve potencijale? Kako biste ocijenili današnju energetsku politiku Republike Hrvatske?
Politička je situacija nestabilna u posljednje vrijeme i programi koji se kreiraju ne gledaju dugoročno, "iza brda", pa je zbog orijentiranosti na kratkoročne rezultate bilo kakav veći plan teško realizirati i to bez obzira na sve naše geografske predispozicije. Klima još uvijek ne ide sasvim na ruku niti poduzetnicima, postoji puno birokracije koje se mora prijeći kako bi se što ostvarilo, a tako je i u ovom sektoru. Iako, vidljivi su i pomaci na bolje. Imamo mlade ljude koji odlaze raditi u inozemstvo gdje se njihove ideje i inovativnost cijene više nego kod nas. Svemu tome dodajmo i podatak da je u Austriji i Švicarskoj lokalna zajednica (bilo da se radi o općini, gradu ili županiji) suvlasnik svake ozbiljnije termo, hidro ili nuklearne elektrane – što kod nas baš i nije slučaj, i eto odgovora na postavljeno pitanje.

Kakav je kod nas sustav poticanja obnovljivih izvora energije, koje su naši najveći potencijali unutar OIE, koliko pratimo globalne trendove? 
Uzmimo primjer vjetroparkova – za zemlju koja se poprilično oslanja na turizam veći broj elektroparkova mogao bi predstavljati svojevrsno vizualno zagađenje, a postavlja se i pitanje problema buke koje bi se, ukoliko se intezivira gradnja vjetroparkova, sukladno tome i povećavala. Dakle, ovakve bi eletrane trebalo graditi isključivo na nenaseljenim lokacijama koje su od obalnog pojasa udaljene dovoljno da ih se ne vidi iz turističkih mjesta ili s obale.  Treća stvar, dijelovi koji su potrebni za izgradnju vjetroelektrana, nažalost, nisu domaći proizvod tako da u ove procese hrvatske tvrtke nisu uključene u obimu u kojem bi trebale biti, iako imamo raspoložive intelektualne i materijalne resurse. Još jedan argument o kojem valja razmisliti je i pitanje zapošljavanja, odnosno smanjene mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ukoliko dođe do potpune automatizacije kakva je karakteristična za vjetroelektrane. Svakako treba poticati obnovljive izvore energije, pogotovo elektrane-kogeneracija na biomasu ali ne bi trebalo stremiti nerealnim ciljevima koji idu iznad hrvatskih mogućnosti.

Po pitanju budućnosti, treba li graditi infrastrukturu (naftovode, plinovode, elektrane) unaprijed – ili tek kad se stvore tržišni uvjeti?
Teško je na to odgovoriti jer jedno potiče drugo. Sad je idealno vrijeme za realizaciju određenih najavljenih projekata jer se tržište otvorilo za ulazak više igrača što znači da se oni svojom konkurentnošću moraju izboriti za kupca koji sada ima višestruke mogućnosti izbora. Unatrag nekoliko godina nismo zauzeli poziciju koju smo mogli i zbog neadekvatnog pristupa ovom sektoru propustili smo i zauzimanje strateške pozicije u skladu s našim mogućnostima. Što se konkretno LNG-a s kojim se također oteže tiče, izgradnja bi povećala broj korisnika plina na domaćem terenu te omogućila dovođenje plina iz drugih izvora. Ipak, u njegovu bi se realizaciju trebali uključiti veliki svjetski i regionalni igrači. Dakako, postoje i rizični zahvati koje karakteriziraju mali prihodi i još manja dobit, ali za Republiku Hrvatsku prolaze posljednji trenutci za prikuljučivanje u nove globalne energetske trendove. 

Kakva je budućnost reverzibilnih elektrana u RH, koliko nam ih treba i koliko bismo ih uopće mogli imati te kako napreduje vaš projekt?
Projekt je u fazi ishođenja potrebnih lokacijskih i ostalih dozvola, a jednom kada sve to bude riješeno krenulo bi se s gradnjom balansirajuće elektrane koja bi skupljala i skladištila viškove električne energije koja bi se potom, pohranjena u vodi, pumpala na veću nadmorsku visinu te, kada potrošnja struje poraste, vraćala natrag u jezero. Ovim bi se postupkom proizvodila struja za trgovce i potrošače, a reverzibilne elektrane omogućavaju potpunu kontrolu nad proizvodnjom što može uvelike olakšati i kontrolu troškova i isporuke u skladu s potrebama. U inozemstvu reverzibilne, odnosno crpne hidroeletrane se intenzivno grade, što je jedan od trendova koje bi trebala slijediti i Hrvatska. 

Istraživanje Jadrana je dosta zanimljiva tema i postoje oprečna mišljenja, što bi po vama bila najbolja opcija i koje bismo potencijalne koristi mogli imati?
Plin da, s naftom ne treba žuriti. Uslijed trenutnog stanja nafte na tržištu energetika, ona nije pretjerano atraktivna – a ostat će ispod zemlje. Bolje je pričekati neke druge tržišne uvjete te se sada orijentirati na plin i biomasu koji su budućnost energetike.