Nizozemski odnos prema vodi i gospodarenje njome pun je strahopoštovanja, što je rezultat vrlo guste naseljenosti i ovisnosti o vodi kojom Nizozemska obiluje. Zbog toga se u toj ravnoj zemlji javila potreba za velikim naporima i ulaganjima kako bi se njezina silina stavila pod kontrolu te kako bi se spriječilo zagađivanje. U pitanju je vrlo ambivalentan odnos Nizozemaca – poljoprivredna zemlja koja značajno ovisi o vodi istovremeno strahuje od njezinih rušilačkih potencijala. Gospodarenje vodom jedan je od najznačajnijih gospodarskih sektora u Nizozemskoj, zemlji čijih se 60 posto površine nalazi ispod razine mora i u kojoj na površini nešto manjoj od Hrvatske živi 16 milijuna stanovnika. Voda čini oko 18 posto njezine kopnene površine, a za usporedbu, u Hrvatskoj taj postotak iznosi tek 0,2 posto.

 “Mi smo četvrta vlast u Nizozemskoj”, priča Gerard Doornbos, potpredsjednik Unie van Waterschappen (Uprava za vode) u Haagu, u koji smo došli na poziv i trošak nizozemske vlade koja nova tehnološka rješenja u tretiranju otpadnih voda sada želi ponuditi ostatku svijeta. Unie van Waterschappen, ekvivalent Hrvatskim vodama, je krovna organizacija 23 regionalne Uprave za vode koja promiče njihove interese. Njihov zadatak je zaštita od poplava, briga o kvaliteti i kvantiteti površinskih voda i tretiranje otpadnih voda.

Doornbos se nije šalio jer Uprava za vode, uz centralnu, regionalnu i lokalnu vlast, čini i formalno četvrtu posebnu vlast u Nizozemskoj budući da djeluje u posebnom pravnom okviru, financira se posebnim porezima, a njezini čelnici se biraju na posebnim demokratskim izborima. Čelnici svake od 23 regionalne Uprave biraju se svake četiri godine glasovima građana u vrijeme održavanja regionalnih izbora. Stanovnik općine uz glasački listić kojim glasuje za lokalne vlasti, dobije i listu na kojoj zaokružuje kandidate za čelna mjesta Uprava za vode. Riječ je o političkim funkcijama jer su kandidati uglavnom i članovi stranaka koje se natječu na lokalnim izborima, koji, nakon što budu izabrani, biraju profesionalce poput Doornbosa da se bave tehničkim pitanjima upravljanja. Demokratska struktura očituje se i u udjelničarima u Upravi za vode, budući da oni predstavljaju nizozemsko društvo u malom: od stanovnika općina, predstavnika industrije i poljoprivrednika pa do pripadnika udruga za zaštitu okoliša. Time je osigurano da nadzor nad radom Uprave imaju svi zainteresirani za pravilno upravljanje voda i minimizaciju štete koja bi mogla nastati od poplava ili onečišćenja.

Nezavisnost Uprave za vode očituje se i u vlastitom proračunu jer građani Nizozemske plaćaju poseban porez na vode koji ide izravno u proračun Uprave za vode. Na taj način Uprava godišnje raspolaže budžetom od oko 2,5 milijardi eura koje smije potrošiti isključivo na investicije za što učinkovitije gospodarenje vodama. Plaća se prema veličini interesa koji ima svaki korisnik, što znači da veći porez plaća onaj koji ima i veći interes za dobro funkcioniranje voda i zaštitu od poplava. Uprava na taj način godišnje dobije oko 1,2 milijarde eura. Preostalih oko 1,2 milijarde dobije od poreza koji služe za zbrinjavanje i tretiranje otpadnih voda. Plaća se i po principu “što veći onečišćavač – to više plaća”.

Svako kućanstvo u prosjeku tako plati 320 eura godišnje za gospodarenje vodama i zaštitu od poplava, a dodatnih 185 eura lokalnim vlastima za otpadne vode, dok pitku vodu plaća prosječnih 170 eura godišnje. U pročišćavanju voda svaki je stanovnik podveden pod “jedinicu onečišćenja” na temelju koje se obračunava porez, a kućanstvo u prosjeku čini tri “jedinice onečišćenja”. Srednje velika industrija u čini od pet do 1000 “jedinica za onečišćenje”, zavisno od količini potrošnje vode i koncentraciju onečišćenja. Porezi industriji toliko su visoki da su se mnoge od njih odlučile napraviti vlastite pročišćivače pa tako Coca Cola, Agristo i IFF imaju zajednički pročišćivač kojega ujedno nadzire i Uprava za vode.

Decentralizirani sustav brige za vodne potencijale nije novina jer organizirana briga za gospodarenje vodama u Nizozemskoj postoji već gotovo tisuću godina. I dok je 1950. godine postojalo 2.647 lokalnih Uprava za vode, danas ih ima 23 čime su u Nizozemskoj povećali njihovu učinkovitost i održivost. Upravo je na polovini prošlog stoljeća porasla svijest o potrebi za potpunom reorganizacijom upravljanja i brigom za vode. Posljednja velika poplava  s ljudskim žrtvama kakva je viđena ove godine u Hrvatskoj, u Nizozemskoj je zabilježena 60-ih godina pa su vlasti shvatile da je potrebmo promijeniti sustav i učiniti sve da se to više ne dogodi. Uprava za vode danas se brine za oko 18.000 kilometara kanala i nasipa. Posljednja opasnost od poplava 90-ih godina navela ih je da preispitaju način prevencije poplava. “Smatramo da vodi treba dati prostora”, ističe Doornbos novi način sprečavanja poplava širenjem poplavnih područja o čemu se u posljednje vrijeme počelo raspravljati i u Hrvatskoj.

Sve veći pritisak stanovništva u jednoj od najgušće naseljenih zemalja u Europi bio je polovicom prošlog stoljeća više nego vidljiv u okolišu, o čemu svjedoče i brojne fotografije, kao na primjer Amsterdama na kojima su današnji romantični i čisti kanali koji privlače milijune turista godišnje bili prepuni smeća i fekalija. Slikovite vjetrenjače uz čiste kanale zamijenile su slike mrtvih riba u kanalima i cijelom društvu je to bio jasan znak za uzbunu. Zbog toga je 1970. godine donesen Zakon o onečišćenju površinskih voda zahvaljujući kojem je Nizozemska danas postala zemlja koja zauzima prvo mjesto u EU kada je u pitanju implementacija europskih direktiva o obradi urbanih otpadnih voda. Čak je 99,9 posto urbane vode danas obrađeno zahvaljujući 353 pročišćivača voda, a u Nizozemskoj nema kućanstava koje nije spojeno na kanalizacijski sustav.

Zakon kojemu Nizozemci danas zahvaljuju imidž čiste i zelene zemlje, 2009. godine poslan je u zasluženu mirovinu, a to je područje, zajedno s još sedam drugih koji se tiču voda, objedinjen u Zakon o vodama. Iako su učinili daleko najviše u EU kada je u pitanju obrada otpadnih voda, jer, primjerice Cipar ili Latvija, još nisu implementirali ništa od direktiva, Nizozemci su svjesni da je potrebno još mnogo rada jer su se pojavili novi problemi koji nadilaze dosadašnja rješenja. Sve veći napredak medicine, poljoprivrede i tehnologije znači i sve veću količinu hormona i mikroplastike u vodi pa Nizozemska ulaže velike napore da riješi problem tih tvari u vodi koja na kraju završava u ljudskom tijelu. Najveći tehnološki centri, poput velikog TNO-a ili Sveučilišta u Delftu rade na inovacijama koje bi trebale pomoći u borbi s ovim problemom.

Osim toga, veliki se novac ulaže u tehnološka rješenja kako što više iskoristiti otpadne vode. Danas pojedina postrojenja za pročišćavanje voda, osim što proizvode biogorivo ili električnu energiju, već izvlače sulfate iz mulja otpadnih voda i prodaju sumpor u Njemačku, a u velikom amsterdamskom pročišćivaču pronašli su način kako izdvojiti fosfatne kristale koje žele prodavati petrokemijskoj industriji. Nizozemci se ozbiljno pripremaju za tu takozvanu cirkularnu ekonomiju kojom žele maksimalno iskoristiti otpad. Zato više nije uputno koristiti riječ “otpad”, nego “proizvod” kojim je moguće trgovati. Postoji, međutim, kudikamo veća opasnost i na koju Nizozemska ne može sama utjecati. Riječ je o klimatskim promjenama koje će u narednih stotinjak godina povećati razine mora kao posljedica čovjekovog nastojanja da podvrgne prirodu svojoj apsolutnoj kontroli. To je posebice opasno po Nizozemsku koja zemlju krade moru i čijih je više od polovice površine ispod njegove razine. Veliki novac se ulaže u načine kako pobijediti te procese, ali nitko ne može jamčiti pobjedu. “Bojim se da je to unaprijed izgubljena bitka protiv prirode, novac će nam trebati za kupnju i selidbu u neku novu zemlju”, kazao nam  je jedan od znanstvenika tijekom posjeta jednom od brojnih istraživačkih centara u Nizozemskoj. Nama je preostalo samo se nadati da nije točna jedna od brojnih definicija pesimista – da je to samo optimist s iskustvom.