Novi šef Bijele kuće Barack Obama stupa na dužnost, a svjetska se javnost više pribojava da će ga domaći radikali ubiti nego da će izreći kakvu laž. Čovjek se zasad doima čestitim, međutim, ciljevi predsjednika, pa i američkih, u pravilu su važniji od istine. Uostalom, tko je narod da mora znati ama baš sve. Evo kako su se s istinom nosili Obamini prethodnici. “Nijedan američki momak neće voditi rat na stranom tlu”, obmanuo je Franklin D. Roosevelt javnost 1940. u sklopu predizborne kampanje za svoj treći mandat. Mislio je izričito na rat koji je u jesen 1939. počeo u Europi i u koji se jedva čekao uključiti. Dvije godine poslije američki su se vojnici počeli seliti u Europu, konkretno u zrakoplovne baze u Velikoj Britaniji, odakle su zajedno s RAF-om kretali u misije poravnavanja njemačkih gradova. Dok je u zračnim napadima na Reich poginulo ili nestalo 93.000 američkih pilota, još se moglo perverzno tvrditi da su dotični stradali u zraku, a ne na tlu. No poslije su se jenkiji prebacili na kopnene operacije na Apeninima i u Normandiji, sve do srca Njemačke, s daljnjim gubicima. Harry Truman je kolosalnom laži pokušao opravdati bacanje atomske bombe na Hirošimu u kolovozu 1945. godine. “Prva je atomska bomba bačena na Hirošimu, vojnu bazu. To smo učinili zato da u prvom napadu izbjegnemo, koliko je god moguće, ubijanje civila.” Hirošima je zapravo bila većinom civilni grad i upravo zato nije bila izložena američkim napadima. U azijskoj verziji također civilnog i sprženog Dresdena ubijeno je između 100 i 140 tisuća ljudi, velikom većinom neuniformiranih.

Kubanci, mirno spavajte
“Već sam izjavio i, sad ponavljam, da SAD ne namjerava vojno intervenirati na Kubi”, rekao je 1961. John F. Kennedy. Ne samo da je invazija na Zaljev svinja organizirana i financirana uz pomoć CIA-e, nego je dan nakon JFK-ova govora jedan američki pilot srušen prilikom napada na Kubu. Fidel Castro je sačuvao pilotov leš i držao ga 18 godina zamrznutog, kao dokaz. Kubanski je vožd vratio tijelo u SAD kad je doznao da pilotova kći traži oca, za kojeg su joj rekli da je nestao prilikom vježbe. “Kao predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku, dužnost mi je izvijestiti američki narod da je ponovni napad na američke brodove na pučini u Tonkinškom zaljevu zahtijevao od mene da naredim oružanim snagama SAD-a poduzimanje protumjera.” Ovo je izrekao Lyndon Johnson 5. kolovoza 1964. godine, iznoseći povod za ulazak u rat sa Sjevernim Vijetnamom. Johnson je mislio na ratne brodove Maddox, koje su dan prije presrela dva vijetnamska patrolna čamca (i koji su potopljeni) te na Turner Joy, koji je iskusio elektroničke smetnje zbog oluje, a ne zbog napada. Tako je za početak cijelog američko-vijetnamskog rata poslužio manji incident i potpuno izmišljeni napad na američke snage. Johnsonova je laž izrodila Rezoluciju o Tonkinškom zaljevu, kojom je Kongres odobrio predsjedniku korištenje “svih potrebnih mjera” za obranu američkih snaga. U ratu je poginulo 58.214 Amerikanca, mnogi su ostali invalidi ili su pali u zarobljeništvo, a među Vijetnamcima je nastao opći pokolj s do dva milijuna mrtvih. A još su komunisti pobijedili. “Nikad nisam profitirao, nikad profitirao od javne službe. Zaradio sam svaki cent. I u svim svojim godinama javnog života nisam nikad ometao pravdu. Mislim i da mogu reći da (…) smatram dobrodošlom ovu vrstu istrage jer narod ima pravo znati je li njihov predsjednik lopuža. Eto, a ja nisam lopuža. Zaradio sam sve što imam.” Ovo je bila čuvena govorancija republikanca Richarda Nixona u studenom 1973. kad je počela istraga zbog provale republikanskih špijuna u sjedište Demokratske stranke u vašingtonskom hotelu Watergate. Iako Nixon nije u početku bio umiješan u provalu, doznao je za nju i učinio sve da zataška skandal. Nixon je pod pritiskom napustio dužnost i ustupio mjesto dopredsjedniku Geraldu Fordu, a svi su idući američki predsjednički skandali (Whitewatergate, Monicagate, Plamegate) dobili nazive s karakterističnim nazivom “gate”. Štoviše, i nepolitičke afere poput Moggigatea, kupnje sudaca u talijanskom nogometu krštene su u istom stilu.

S Iranom nema trgovine
“Nismo, ponavljam, nismo davali oružje za taoce. I nećemo”, izjavio je. Ronald Reagan u studenom 1986. vezano za američke taoce zatočene u Iranu. A istina? Reagan je odobrio prodaju 2000 protutenkovskih naprava Iranu upravo da bi ishodio puštanje talaca. Jednako zanimljiva je bila namjena zarade od prodanog oružja: financiranje Contrasa, desničarskih pobunjenika u Nikaragvi. Reaganu je trebao taj zaobilazni put pomaganja Contrasa jer je Kongres službeno zabranio bilo kakav džeparac. “Nisam imao spolne odnose s tom ženom, gđicom Lewinsky”, branio se Bill Clinton 1998. od optužbi za preljub s Monicom Lewinsky, pripravnicom u bijeloj kući, i zloporabu položaja. Kad je i uz pomoć DNK analize tragova izvjesnih izlučevina dokazano da je bilo (oralnog) seksa, tvrdio je da oralni seks nije seks. Pokrenut je postupak opoziva i zamalo je smijenjen, ali ga je spasila demokratska većina u senatu. Najsvježiju je krupnu laž skuhao George W. Bush sa suradnicima 2002. i 2003., tvrdeći da valja napasti Irak jer Sadam Husein ima velika skladišta oružja za masovno uništavanje. Oružje do danas nije nađeno iako je pretražen dobar dio Iraka. U okviru smišljanja povoda za intervenciju u Iraku Bush je 28. siječnja 2003. rekao i da je “britanska vlada doznala da je Sadam Husein nedavno tražio znatne količine urana iz Afrike.” Ova je izjava bila lažna utoliko što je prešutjela bitno: britanski su obavještajci doista prvo iznijeli tvrdnju o Huseinu i uranu, ali je CIA u međuvremenu otkrila da je ta teza pogrešna. I Bush je to, dakako, znao.