Portugalska vlada upravo je pala zbog neslaganja oko prijedloga štednje. Irska stopa dobiti od obveznica prvi je put prešla deset posto. A britanska vlada nedavno je zabilježila pad ekonomskih prognoza i porast prognoze o deficitu.

Što svi ti događaji imaju zajedničko? Svi su oni dokazi da je rezanje potrošnje u razdoblju visoke stope nezaposlenosti velika pogreška. Zagovornici štednje predvidjeli su da bi rezanje potrošnje moglo donijeti brze dividende u obliku rasta samopouzdanja te da će biti tek nekoliko, ako bi ih uopće i bilo, negativnih učinaka na rast i zaposlenost. Bili su u krivu.Zato je šteta da vas ovih dana u Washintonu ne uzimaju ozbiljno ukoliko ne iskažete odanost istoj onoj doktrini koja tako neslavno propada u Europi.Nije uvijek bilo tako. Prije dvije godine, suočeni s vrtoglavim rastom nezaposlenosti i velikim proračunskim manjcima (dvije najgore posljedice teške financijske krize), vođe najnaprednijih zemalja naizgled su shvaćali da će probleme morati rješavati jedan za drugim te da će se smjesta morati posvetiti otvaranju novih radnih mjesta u kombinaciji s dugoročnom strategijom za smanjenje deficita.Zašto ne istog trenutka srezati deficit? Jer bi povećanje poreza i rezanje javne potrošnje dodatno unazadilo ekonomiju i pogoršalo nezaposlenost. A rezanje potrošnje u stanju teške ekonomske krize već je u isključivo fiskalnim terminima neproduktivno: kako ekonomija pada, bilo što ušteđeno smjesta se poništava nižim dohotkom. Zato radna mjesta sada, deficiti kasnije, i to je prava strategija. Nažalost, ona je napuštena zbog fantomskih rizika i neutemeljenih nadanja. S jedne strane, neprestano nam govore da ćemo završiti poput Grčke ukoliko smjesta ne srežemo potrošnju, da se nećemo moći zaduživati, osim uz prekomjerne kamatne stope. S druge strane, nitko nam ne govori da se trebamo brinuti zbog učinaka rezanja potrošnje na zaposlenost jer će fiskalna štedljivost zapravo podići povjerenje tržišta otvaranjem novih radnih mjesta.

Samoprozvani kritičari deficita neprestano se bune zbog američkih kamatnih stopa otkad je financijska kriza počela jenjavati, a svaki su znak rasta kamatnih stopa shvaćali kao znak da se tržište okreće protiv Sjedinjenih Američkih Država. No istina je da su kamatne stope fluktuirale zajedno s rastom i padom nade u gospodarski oporavak. A budući da se potpuni oporavak još uvijek ne nazire, kamatne stope su danas niže nego prije dvije godine.No bi li Amerika usprkos tome još uvijek mogla završiti kao Grčka? Da. Ako ulagači ocijene da smo banana republika čiji se političari ne mogu ili ne žele uhvatiti u borbu s dugoročnim problemima, prestat će otkupljivati naš dug. Međutim, to nije mogućnost koja ovisi o tome kažnjavamo li sami sebe kratkoročnim rezanjem potrošnje.Samo pitajte Irce, čija je vlada (budući da je preuzela neodrživo dužničko opterećenje pokušajem da izvuče banke iz financijskih nedaća) pokušala povratiti povjerenje tržišta nametanjem strogih mjera štednje na obične građane. Likovali su isti oni koji su se zalagali za rezanje potrošnje u Americi. “Irska je sjajan primjer na kojega bismo se trebali ugledati glede fiskalne odgovornosti”, izjavio je Alan Reynolds iz Instituta Cato, te dodao da je rezanje potrošnje uklonilo strahove glede irske solventnost i predvidio brzi ekonomski oporavak.To je bilo u lipnju 2009. godine. Otad su se kamatne stope na irski dug udvostručile; irska stopa nezaposlenosti sada iznosi 13,5 posto. A tu je i britansko iskustvo.

Poput Amerike, i Veliku Britaniju financijska tržišta smatraju solventnom te joj ostavljaju prostora da iskuša strategiju prvo nezaposlenost, onda deficit. Međutim, vlada Davida Camerona odlučila je usmjeriti se na neposrednu, neprisilnu štednju u vjeri da će potrošnja privatnog sektora nadoknaditi vladino povlačenje. Cameronov plan temeljio se na uvjerenju da će povratak povjerenja sve ispraviti. No nije. Britanski gospodarski rast stagnira, a vlada je kao rezultat toga povećala predviđanja o deficitu.Što me dovodi natrag do pitanja što se danas u Washingtonu naziva raspravom o proračunu.Ozbiljni fiskalni plan za Ameriku pozabavio bi se dugoročnim pokretačima potrošnje, prije svega troškovima zdravstva, a uključivao bi i određeni oblik povećanja poreza. No nismo ozbiljni: svaka rasprava o učinkovitoj potrošnji sredstava državnog zdravstvenog osiguranja dočekana je s negodovanjem “vijeća smrti”, a službeni stav republikanaca (kojemu se demokrati gotovo uopće ne suprotstavljaju) je da nitko ne bi trebao plaćati više poreza. Umjesto toga, govori se samo o kratkoročnom rezanju potrošnje.Ukratko, u Americi imamo političku klimu u kojoj samoprozvani kritičari zbog deficita žele kazniti nezaposlene premda se protive bilo kakvoj aktivnosti koja bi se pozabavila našim dugoročnim proračunskim problemima. A jedno znam iz iskustva drugih zemalja povratak povjerenja neće nas spasiti od posljedica vlastite ludosti.

Paul Krugman