Nalazimo se usred globalne prehrambene krize – druge u posljednje tri godine. Cijene hrane u svijetu u siječnju su dosegle vrhunac zbog golemog porasta cijene žita, kukuruza, šećera i nafte.

Te iznimno visoke cijene imale su tek skroman učinak na inflaciju u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je prema povijesnim standardima još uvijek niska, ali prema siromašnim stanovnicima svijeta, koji većinu, ako ne i cijeli dohodak troše na osnovne prehrambene namirnice, one su brutalne.Posljedice ove prehrambene krize dalekosežnije su od samog gospodarstva. Konačno, glavno pitanje vezano uz ustanke protiv korumpiranih i opresivnim režima na Bliskom istoku nije zašto je do njih došlo već zašto se događaju upravo sada. Neupitno je da su nebesko visoke cijene hrane bile važan okidač za gnjev naroda. Dakle, što leži u pozadini naglog poskupljenja? Američki desničari (kao i kineski) krive politiku brze zarade američkih Saveznih rezervi, a jedan je komentator izjavio da “Bernanke ima krvave ruke”. Istodobno francuski predsjednik Nicolas Sarkozy krivi špekulatore, koje optužuje za “iznudu i grabež”.No, dokazi nam pričaju drugačiju i mnogo zlokobniju priču. Iako je nekoliko čimbenika doprinijelo naglom porastu cijene hrane, poprilično se ističe razmjer poremećaja u poljoprivrednoj proizvodnji uzrokovanih neuobičajenim vremenskim uvjetima. A takvo neuobičajeno vrijeme možemo i očekivati s obzirom na to koliko rastuća koncentracija stakleničkih plinova mijenja klimu našeg planeta, što znači da je trenutni rast cijene hrane možda tek početak. Dakle, do neke su mjere visoke cijene hrane dio općeg procvata dobara: cijene mnogih sirovina, od aluminija do cinka, rapidno rastu još od početka 2009., uglavnom zahvaljujući brzom industrijskom procvatu zemalja u razvoju. No, poveznica između industrijskog procvata i potražnje mnogo je očiglednija kod, recimo, bakra negoli kod hrane.

Uz iznimku jako siromašnih zemalja, rast prihoda nema veliki učinak na količinu hrane koju ljudi konzumiraju.Istina je da procvat zemalja u razvoju, poput Kine, vodi do povećane konzumacije mesa, pa stoga raste i potražnja za stočnom hranom. Također je točno da se poljoprivredne sirovine, osobito pamuk, natječu za obradive površine i ostale resurse s usjevima na kojima se uzgajaju prehrambene sirovine, ali to se odnosi i na subvencioniranu proizvodnju etanola prilikom koje se koristi mnogo kukuruza. To znači da su i ekonomski rast i loša energetska politika odigrale svoje uloge u naglom porastu cijena hrane.Ipak, cijene hrane zaostajale su za cijenama drugih roba sve do prošlog ljeta. A onda nas je pogodilo vrijeme.Razmotrite slučaj sa žitom, čija se cijena od ljeta gotovo udvostručila. Glavni uzrok vrtoglavog porasta cijene žita je očigledan: globalna proizvodna drastično se smanjila. Prema američkom Uredu za poljoprivredne podatke, veći dio tog smanjenja proizvodnje odražava znatan pad na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Znamo na što se to odnosi: rekordni toplinski val i suše, zbog kojih je po prvi puta u povijesti temperatura u Moskvi prešla 38 stupnjeva Celzija. Ruski toplinski val tek je jedan od brojnih ekstremnih vremenskih uvjeta koji su nas zadesili u posljednje vrijeme, od suša u Brazilu do australskih poplava biblijskih razmjera, i time naudili svjetskoj proizvodnji hrane.Stoga se postavlja pitanje, što stoji u pozadini svih tih ekstremnih vremenskih uvjeta?Do određene mjere gledamo rezultate prirodnog fenomena poznatog i kao La Ni?a, periodičnog događanja uslijed kojega vode Tihog oceana oko Ekvatora postaju hladnije nego što je uobičajeno.

Događaji vezani uz La Ni?a povijesno se povezuju s globalnim prehrambenim krizama, uključujući i onu iz 2007. i 2008. godine. Ali to nije cijela priča. Ne dajte da vas snijeg zavara: globalno je 2010., uz 2005., najtoplija zabilježena godina u povijesti, premda samo bili na sunčevom minimumu, a La Ni?a je u drugoj polovici godine poslužio kao rashladni čimbenik. Temperaturni rekordi nisu zabilježeni samo u Rusiji, već u čak 19 zemalja koje zajedno pokrivaju jednu petinu ukupne površine tla Zemlje. Suše i poplave prirodne su posljedice svijeta koji se zagrijava: do suša dolazi jer je toplije, a do poplava jer topliji oceani više isparavaju.Kao i obično, bilo koji od tih vremenskih uvjeta možete pripisati stakleničkim plinovima. No, obrazac kojemu svjedočimo, da ekstremi općenito postaju sve uobičajeniji, upravo je ono što možemo očekivati od klimatskih promjena.Dežurni skeptici će, naravno, poludjeti zbog sugestije da globalno zatopljenje ima veze s prehrambenom krizom; oni koji tvrde da Ben Bernanke ima krvave ruke obično su manjeviše iste osobe koje su uvjerene da je znanstveni klimatski konsenzus obična ljevičarska zavjera.No, dokazi nam zapravo daju naslutiti da upravo iskušavamo početak poremećaja, ekonomskog i političkog, s kojim ćemo se kadtad morati suočiti u sve toplijem svijetu. A s obzirom na neuspjeh u vezi djelovanja na području stakleničkih plinova, bit će toga sve više i bit će to sve gore.

Paul Krugman