Kad je Mitt Romney odabrao Paula Ryana kao svojeg potpredsjedničkog kandidata, brojni su mu učenjaci na tome javno čestitali. Danas ćemo, pisali su jedan za drugim, imati pravu raspravu o financijskoj budućnosti Amerike. To je bilo predvidivo: zaboravite na pokret Tea Party, Ryanovo su pravo glasačko tijelo komentatori, koji su odavno već odlučili da je riječ o ozbiljnom, iskrenom konzervativcu, čiji prijedlozi zaslužuju poštovanje čak i ako vam se on ne sviđa. No on to nije i ljudima se ne sviđa.

Ryanomics jest i oduvijek je bio lažna igra iako je, ako ćemo iskreno, još više lažna otkako se Ryan uključio u predizbornu kampanju. Što se poreza tiče, Ryan predlaže veće rezove porezne stope za građane s najvećom stopom dohotka i korporacije. Pokušao je izbjeći uobičajeni proces u kojem neovisni revizori “ocjenjuju” porezne prijedloge, no nepristrani je Centar za poreznu politiku napravio računicu pa je ispalo da bi to značilo da će u sljedećih deset godina država na tome izgubiti 4,3 bilijuna dolara. Što se tiče potrošnje, Ryan predlaže značajno smanjenje zdravstvene skrbi za socijalno najugroženije, stavljajući je pod kontrolu države te značajno smanjujući subvencioniranje u odnosu na predviđanja unutar trenutne politike. Time bi se uštedjelo oko 800 milijardi dolara. Slične drastične rezove predlaže i u bonovima za hranu, čime bi se uštedjelo još 130 milijardi dolara, te druge, poput smanjenja subvencija za studente. Povrh svega, Ryan obuhvaća i 716 milijardi dolara uštede koja je dio Obamine zdravstvene reforme, iako odbacuje sve drugo u tom zakonu. Unatoč tome, Ryan se priklonio Romneyju u prozivanju Obame zbog “ukidanja programa zdravstvene zaštite starijih”. Porezne će olakšice, gle čuda, neravnomjerno pogodovati najbogatijem postotku Amerikanaca, a porezne će rezove najviše osjetiti obitelji s niskom stopom prihoda. Doći će do toga da će se deficit povećati za 2,5 bilijuna dolara. Međutim, Ryan tvrdi da je žestoki borac protiv deficita. Na temelju čega on to govori? Kaže da će porezne rezove ublažiti “širenjem osnovice”, uklanjajući dovoljno odbitaka radi nadoknade izgubljenog dohotka. Koje bi on to odbitke uklonio? Ne želi reći, a realno gledano, gotovo je nemoguće ostvariti porast dohotka koji on jamči.

Istovremeno, tvrdi da bi dalje smanjivao potrošnju. Što bi srezao? Ne želi reći. Ono što Ryan zapravo nudi jesu specifični prijedlozi koji bi značajno smanjili deficit, a usto daje do znanja da ima tajne planove za porez i potrošnju koje ne želi s nama podijeliti, ali koji će njegov ukupni plan pretvoriti u kampanju za smanjenje deficita. Ako vam ovo zvuči kao šala, to je zato što jest šala. No Ryanov je plan u Washingtonu dočekan s velikim poštovanjem. Tri vodeće skupine koje se zalažu za smanjenje deficita čak su mu dale nagradu za fiskalnu odgovornost. Dugoročno gledano, Ryanov bi plan stao na kraj zdravstvenoj skrbi za starije, a u Washingtonu se “fiskalna odgovornost” često izjednačava sa spremnošću da se smanje troškovi zdravstvene i socijalne skrbi, čak i ako bi se navedene uštede iskoristile za smanjenje poreza za bogate, a ne za smanjenje deficita. Isto tako, samoprozvani centristi uvijek traže konzervativce koje mogu hvaliti kako bi pokazali svoj centrizam, a Ryan je vješto iskoristio tu slabost. Sad je pitanje može li Ryanov nezaslužen ugled iskrenog i financijski odgovornog čovjeka preživjeti u duboko nepoštenoj i neodgovornoj predsjedničkoj kampanji. Prvi se znak nevolje već pokazao u slučaju zdravstvene skrbi. Romney je pokušao ponoviti uspješnu strategiju “odbora smrti”, koju je Republikanska stranka provela 2010. godine, a predsjednika revno napada zbog istih onih ušteda na zdravstvu koje su dio Ryanova plana. Ryan je na vijest o tome reagirao poprilično bezveze: te je rezove uključio, rekao je, zato što ih je predsjednik istaknuo kao “temeljnu mjeru”, što god to značilo. Naravno, koja god Ryanova izlika bila, činjenica je da bez tih ušteda njegov proračun postaje plan povećanja, a ne smanjenja deficita. Hoće li odabir Ryana značiti da će se provoditi ozbiljna kampanja? Ne, zato što Ryan nije ozbiljan čovjek – on to samo glumi za televiziju.

Paul Krugman