Preko rijeke, nasuprot Washingtonu, nalazi se okrug Arlington u Virdžiniji – mala, ali gusto naseljena prigradska zajednica u kojoj javne škole pohađa 18 tisuća učenika iz ukupno 127 zemalja, koji govore više od 100 jezika. Otprilike jedna trećina njih dolazi iz obitelji koje su dovoljno siromašne da imaju pravo na besplatne ili jeftinije školske obroke. No okrug Arlington je dovoljno imućan da je nedavno mogao potrošiti oko 95 milijuna dolara za gradnju super moderne škole. Kako bi saznao na koji je način tehnologija danas utkana u američko javno obrazovanje, Art Chimes je posjetio novu srednju školu Washington-Lee. Činjenica da se ovdje može vidjeti mnogo računala ne iznenađuje, no ono što je neočekivano je kako je ikonasta ploča u svakoj učionici zamijenjena visoko tehnološkim i višenamjenskim uređajem s ekranom. “Smart Board je interaktivna bijela školska ploča koja nam omogućuje da dodirivanjem njene površine upravljamo svojim kompjutorom. To je sjajan način na koji učitelji mogu dijeliti jedan jedini kompjutor sa svim učenicima u razredu”, kaže koordinatorica za tehnologiju, Sandy Munnell. Iako izgleda kao jednostavna bijela ploča na zidu, to je zapravo površina koja je osjetljiva na dodir i na vrh koje je postavljen video projektor. Na ovoj se ploči mogu prikazati jutarnja oglašavanja koja dolaze iz malog televizijskog studija u školi. Pomoću nje možete i surfati Internetom te, koristeći specijalne elektronske flomastere, zaokružiti dio web stranice ili je posebno označiti. Osim prstiju, i ti flomasteri služe poput krede na školskoj ploči, ali s dodatnom funkcijom softwarea za prepoznavanje rukopisa.

Nastavnik biologije Jason Brodowski koristi Smart Board kako bi pomogao učenicima pri korištenju mikroskopa: “Mikroskop mogu prikazati na Smart Boardu jednostavnim spajanjem na digitalnu kameru. Tako cijeli razred može vidjeti ono što vidim ja. A kada naposlijetku izoštrim sliku, učenici s uzbuđenjem uzviknu: ”Oh, sad nam je jasno o čemu govorite.“ Zatim se pojedinačno mogu usredotočiti na svoje mikroskope i sami pogledati sliku. To je vrlo zabavno.” Ova škola posjeduje gotovo 600 računala koja su na raspolaganju učenicima – više od jednog na svaka tri učenika. Po cijeloj zgradi raspoređeni su kompjutorski laboratoriji, a u prostranoj i živahnoj knjižnici računala koegzistiraju s knjigama. Škola je pretplaćena na referentne materijale na internetu koji se neprestano dopunjuju, a učenici im imaju pristup i iz svojih domova. Budući da na internetu, osim dragocjenog školskog materijala, postoje i sadržaji koji nisu primjereni tinejdžerima, škola ima software koji blokira web-stranice koje sadrže, primjerice, pornografske elemente. No, kako kaže knjižničarka Lynette Constantinides, zbog nevjerojatno raznolike učeničke populacije u Arlingtonu nije uvijek lako zaštititi ove mlade ljude od nepoželjnih sadržaja: “Na primjer, možete naići na dijete iz Mongolije ili sa Srednjeg istoka kako sjedi za računalom i pretražuje sajtove na svom materinskom jeziku – mi tada ne možemo znati što oni zapravo rade.” Sahand Minaie, jedan od đaka koji je s roditeljima u SAD došao iz Irana, odlučio je koristiti kompjutor u knjižnici koja je otvorena i nekoliko sati nakon nastave. On kaže da pokušava naći note za glazbu koju će s grupom učenika svirati na koncertu u Cyber Cafeu. Treba im muzika raznih žanrova – od folk do moderne. Cyber Cafe u prizemlju, sa 28 kompjutora, udoban je i privlačan, no tu se ne služi kava. Sandy Munnell kaže da je on namijenjen učenicima za druženje, osobito onima koji nemaju računalo: “Imamo pristup brojnim računalima po cijeloj zgradi tijekom redovne nastave, no to vrijeme nije isto kao kad ih učenici mogu koristiti u opuštenoj atmosferi.”
(VOA)