Hercegovac 30-ak godina raste zahvaljujući uzgoju krumpira za Čipi Čips

Foto: Thinkstock Foto: Thinkstock

Proizvođači čipsa stalno iskušavaju nove sorte, ne bi li pronašli onu najpogodniju. U Hercegovcu su ih iskušali oko 200 i izabrali tri najbolje.

Moslavačko mjesto Hercegovac, smješteno između Garešnice i Grubišnog polja, u znaku je krumpira. Glavna manifestacija u Hercegovcu zove se Dani krumpira, krumpir uzgaja niz obitelji, a oko 80 mještana zaposleno je u lokalnoj tvornici čipsa. Dnevno se tu proizvede 11 tona čipsa, odnosno 220 paleta a najpoznatiji je brend Čipi čips, koji se radi isključivo od domaćeg krumpira. Ove će godine tvornica od svojih kooperanata otkupiti rekordnih 15.000 tona krumpira, pri čemu je potrebno četiri kilograma krumpira za jedan kilogram čipsa.

Lani je otkupljen urod sa 260 hektara, sada je u planu 372 hektara, jer tvornica povećava preradbene kapacitete. Tvornica čipsa u Hercegovcu odnedavna je u vlasništvu Adria Snack Company d.o.o., joint-venture tvrtke Francka i strateškog partnera, njemačkog Intersnacka, najvećeg proizvođača snack proizvoda u Europi. Tradiciju uzgoja krumpira u ovaj  dio Moslavine, u Hercegovac, okolicu i obližnji Međurić,  donijeli su Česi. Kažu da je ta biljka tu našla idealne uvjete obzirom na kvalitetu zemljišta, klimu, gravitiranje tržišta...I stručna analiza provedena 1975. pokazala je da Hercegovac ima odlične karakteristike za industrijski uzgoj krumpira, pa je upravo tu 1977. osnovana tvornica čipsa- prvo u sastavu PIK- a, ubrzo se  osamostalila, a potom ušla u sastav Francka.

 

24posto

količinskog i 28 posto vrijednosnog udjela drži Čipi Čips

Otvaranje velike tvornice dodatno je motiviralo mještane da se, kada su dobili sigurnog otkupljivača, još masovnije posvete uzgoju krumpira, ali i nekih drugih kultura kao što je  kukuruz kokičar kojeg danas Adria Snack Company također otkupljuje. "Nekoć su proizvođači s dva do tri hektara bili jako veliki, a danas to nije ništa. I ja sam 1993. počeo s dva hektara, a danas sam na 13. Moja obitelj ukupno obrađuje 40 hektara zemljišta, jer mi treba barem trogodišnji ili četverogodišnji plodored za uzgoj krumpira. Nakon jedne godine krumpira na istoj se površini još barem tri godine ne smije saditi krumpir, kako bi se zemlja odmorila i obogatila hranjivim tvarima. U tim godinama sijemo soju, kukuruz i uljanu repicu, pa tek onda opet krumpir", kaže Nikola Stepić, predsjednik Udruge proizvođača industrijskog krumpira.

"Kod nas je snažna tradicija proizvodnje krumpira, a kad sam uvidio da gospodarstva koja surađuju s tvornicom dobro napreduju i sam sam se odlučio za takvu proizvodnju. Adria Snack pomaže nam optimizirati naše troškove i kroz nabavu repromaterijala, imamo zajamčeni otkup krumpira i pravovremenu isplatu, a cijenu formiramo zajedno, obzirom na kretanja na tržištu i specifičnosti određene godine", objašnjava Stepić. Udruga je osnovana  2007.,  povod za osnivanje bio je prozaičan- krumpir se nije tretirao kao industrijsko povrće, a poticaj je bio 3000 kuna po hektaru. Dobivali su poticaje par godina, a onda su oni zbog EU ukinuti, no udruga je nastavila djelovati.

 

30posto

tržišta u Hrvatskoj s brendovima drži Adria Snack Company

"U počecima je bilo 120 kooperanata, danas nas je 27 no proizvodimo puno više nego tada. A sada se broj opet povećava jer su mladi vidjeli da se od krumpira može živjeti", kaže Stepić. Udruga je isprva bila lokalna, članovi su bili iz Hercegovca, Ladislava, Tomašice, Velikih Zdenaca, mjesta u  radijusu od 50 kilometara. A onda su im se pridružili i članovi iz Donjeg Miholjca, koji nisu bili zadovoljni kod drugog otkupljivača. Udruga  kontaktira i s Međimurcima koji sada također prodaju svoj krumpir tvornici u Hercegovcu.  Radi elementarnih nepogoda tvornica dio proizvodnje mora imati i u drugim dijelovima Hrvatske, jer industrijski krumpir nije lako nabaviti. Stepić pamti da mu je Franck priskočio u pomoć kod velikih elementarnih nepogoda kao što su bile suša 2003., led 2005. i  kiša koja je 2014. uništila kukuruz kokičar. "Evo 2003. smo imali dogovorenu cijenu od jedne kune za kilogram. Kiša te godine uopće nije pala na posađeni krumpir, no ipak su nam platili po dvije kune po kilogramu čime smo pokrili sve naše troškove i podmirili dugove državi. Te godine nismo zaradili, ali nismo ni propali".

Nakon dvije godine, Hercegovac i okolinu zadesio je led. "Tada još nismo osiguravali usjeve. Većina je taj oštećeni krumpir izvadila, a Franck nam je opet uskočio s 2000 kuna po hektaru kako bi pokrili dugove prema državi. Napokon, 2014. nam je iznimno kišna godina uništila kukuruz kokičar- nije bio iskoristiv za proizvodnju, no bez obzira na to što ga nisu iskoristili, Franck nam je opet pomogao-isplatili su cijeli trošak repromaterijala i uzgoja te smo ostali stabilni. A pomažu nam i edukacijom kroz predavanja stručnjaka za navodnjavanje, gnojidbu i slične, nama važne teme", kaže Stepić. Predsjednik udruge povijest uzgoja krumpira u ovom kraju  razdvaja u dvije faze. Kaže da su do 2000.  vremenske prilike bile umjerene i pogodne za proizvodnju, čak i  do 50 tona po hektaru. "Bezbrižno smo radili, nismo znali za probleme. A onda su 2000. počele velike oscilacije vremenskih prilika, duža sušna razdoblja i ekstremno visoke temperature koje ne pogoduju krumpiru. Zato smo morali promijeniti način obrade tla, a uz mineralna sada koristimo i organska prirodna gnojiva i sve više sredstva za navodnjavanje".

 

40posto

količine u kategoriji čipsa drži Adria Snack Company

Za navodnjavanje je glavni Marijo Puškarić, koji ima 100 hektara pod krumpirom, odnosno deset puta više hektara od prvog sljedećeg kooperanta. Nekoć se bavio repom, no nakon 2003. kada ništa kiše nije palo počeo je za Franck saditi cikoriju, a od 2007. prešao je na krumpir.  U udrugu je ušao lani. Dugo nas vozi svojim imanjem, nepreglednim poljima krumpira. "Nikad ne razgovaram ozbiljno s ljudima koji ne žele vidjeti kako ovo izgleda. Tako sam se i s bankarima dogovorio tek nakon što sam ih provezao kroz moje krumpirište", govori Marijo dok prolazimo pokraj jezera, nužnog za navodnjavanje. Krenuo je s 30 hektara prve godine. Franckovu financijsku pozivnicu i pozajmicu dobio je 2008. jer je imao viziju za navodnjavanje, kupio je potrebnu tehniku te unajmio bager da sredi močvaru i šikaru. Navodnjavanjem je barem za 50 posto povećao prinos, a svake godine ulaže još do 800.000 kuna u infrastrukturu i povećavanje kapaciteta akumulacije.

"Skupljam oborinske vode s parcela koje obrađujem, kod kišnice najbolje kontrolirate s čime navodnjavate. Ta se voda čuva u jezeru, toplija pa je manji šok za biljku. U Hrvatskoj nema znanja o navodnjavanju, distributeri opreme ne znaju odgovore na pitanja pa sam dosta morao naučiti sam. Nama se nude sustavi koji nisu primjereni našim okolnostima. Puno se govori o sistemu kap po kap no on je primjeren samo na nekim tlima. Osim, toga, taj sistem na mojim površinama povećava opasnost od bolesti krumpira. Različiti tipovi i konfiguracija tla traži različit pristup navodnjavanju tako da koristim kombinaciju mikroraspršivača i tifona", kaže poduzetni Puškarić.

Bio je nedavno u Belgiji, članovi udruge posjetili su kolege i u Njemačkoj, Austriji, Škotskoj. "Ogromna je razlika u klimi tamo i ovdje, nama je navodnjavanje nužno jer krumpir traži hladnije krajeve. Belgijanci se žale jer su tri tjedna imali temperaturu iznad 25 stupnjeva i četiri tjedna im nije pala kiša! U Njemačkoj pak nisu čuli da temperatura prelazi 32, a mi smo imali po 35, a zadnjih godina i do 40 stupnjeva. Sjevernjaci zbog klime imaju prinose veće za 50 do 100 posto, ali mi zbog sunca i boljeg tla imamo više suhe tvari i veću kvalitetu krumpira. Mi nikada ne bismo mogli proizvoditi po njihovoj cijeni, jer imamo manje prinose, a ostajemo konkurentni kada se uvoznom krumpiru doda cijena transporta", objašnjava Puškarić.  

A što ako temperature nastave rasti? "Povećat ćemo kapacitet navodnjavanja, to je jedino rješenje da opstanemo", kaže. Proizvođači čipsa stalno iskušavaju nove sorte, ne bi li pronašli onu najpogodniju. U Hercegovcu su ih iskušali oko 200 i izabrali tri najbolje. Kao glavna se stabilizirala Lady claire, koja se sadi na 50 do 60 posto površina, a ovdje se počela masovnije saditi od 2000. "Lady claire nam je glavna sorta, ima odličan okus i ne podbaci bez obzira na godinu i sušu, ali zbog disperzije rizika sadimo još dvije sorte. Kod krumpira je važno što ga kupimo u optimalnom periodu od par tjedana krajem ljeta, a mora ga se čuvati sve do naredne uzgojne godine kod nas u skladištu gdje kompjuter upravlja  provjetravanjem i klimatizacijom", kaže direktorica operacija u tvornici  Gordana Šmidt.

Srećom po proizvođača, sezona branja krumpira i najveće potrošnje čipsa se krajem ljeta preklapaju, pa se velik dio proizvodnje odmah plasira na tržište. Pokušavaju što više krumpira utrošiti čim dođe s polja, a višak se pohrani u skladište, koje ima kapacitet od 6.000 tona. Usporedo s povećanjem kapaciteta proizvodnje niti to više neće biti dovoljno pa se sprema dogradnja. "U doba svjetskog i europskog nogometnog prvenstva- taj mjesec se više nego udvostruči.  A tek ako Hrvatska prođe prvi krug... Rekord je bio u srpnju 2015. prodalo se 277 tona- tada smo paralelno lansirali dva nova okusa čipsa, pršut i Country dimljeni sir, krenula je i kampanja nagrađena zlatni Elfijem. I ove godine pripremamo se za postavljanje novoga rekorda te je u planu više od 300 tona mjesečne prodaje čipsa", kaže direktorica.

Potrošači su dobro prihvatili okuse Hrvatske kao što su kulen i pršut, a u pripremi je i okus pečene paprike. Dobro ide i Country Čipi čips, deblje narezan od onog standardnog.  "Moramo stalno nuditi nove proizvode jer nas onda prepoznaju kao proizvođača koji se stalno trudi oko kupaca. Netko voli kada je čips tanak i hrskav, a drugi vole Country i taj deblji rez, kada se bolje osjeti okus krumpira- kao kada ti baka ispeče u tepsiji. A u praćenju trendova i širenju portfelja pomažu nam i naši strani partneri. Sada imamo koga pitati za savjet a oni su shvatili da nitko ne poznaje ovo tržište kao mi", kaže direktorica Šmidt.

Komentari (3)
  • klomeri
    klomeri 9:49 25.4.2016.

    Lijepa priča i pošten partnerski odnos između proizvođača i otkupljivača/prerađivača.

    A kako je taj krumpir ukusan kada se napravi na salatu!

    Kaže “prokurist” da se Lika i Ogulin ugledaju. Klima bi tamo sigurno odgovarala ali su problem parcele. Jako usitnjene parcele, neravan teren, dosta kamena.

  • prokurist
    prokurist 8:01 25.4.2016.

    Bravo, neka se i Lika i Ogulin ugledaju u ovu priču umjesto da plaću kako je cijena krumpiru niska!
    Imamo idealne uvjete za život i rad, a uvozimo razna austrijska i ostala sranja, a uskoro ćemo izgleda i šljakere sa istoka…

  • pepeinvest
    pepeinvest 22:24 24.4.2016.

    Respekt!

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!