Ishod talijanskih izbora trebao bi poslati jasnu poruku europskim državnicima: glasači odbijaju mjere štednje na kojima ustrajete.Europski projekt, koliko god on bio idealističan, oduvijek je bio pothvat koji je polazio s vrha i kretao se prema dnu.

No sasvim je druga stvar kada se tehnokrate potiče na upravljanje vladama, čime se donekle zaobilaze demokratski procesi te kada se tim tehnokratima nameću mjere koje bacaju građane u bijedu i siromaštvo. Iako europski predvodnici oklijevaju s uporabom te riječi, jasno je da je većina Europske Unije u depresiji. Talijanski pad proizvodnje od početka krize istovjetan je onomu iz 1930ih. U Grčkoj se nezaposlenost među mladima popela na 60%, a u Španjolskoj iznad 50%. S takvim razaranjem ljudskog kapitala, društveno tkivo Europe se raspada, što predstavlja stvarnu prijetnju njezinoj budućnosti.  Gospodarski liječnici pacijentu propisuju neka se drži zadanog tretmana. Politički vođe koji zagovaraju nešto drugačije smjesta se odbacuju kao populisti. No prava istina je da propisani lijek ne polučuje nikakve rezultate, a nema nade da će se u tome pogledu išta promijeniti, bolje reći ništa osim izgleda da će se stanje dodatno pogoršati. Naime, za popravak štete koju je nanio proces štednje bit će potrebno najmanje cijelo jedno desetljeće. Ukratko, građani nisu odbacili mjere koje su im nametnute ni zbog populizma, ni zbog kratkovidnosti.

Svi se slažu u tome da su ove mjere posljedica pogrešnog stajališta još od samoga početka. Naime, europski talenti i resursi, njezin fizički, ljudski i prirodni kapital, danas su isti kao i prije početka krize. Problem počiva u činjenici što nametnute mjere vode prema sveobuhvatnom zanemarivanju i neiskorištavanju tih resursa. Koji god bio europski problem, rješenje koje obuhvaća zanemarivanje ovih razmjera nikako ne može biti rješenje. Pojednostavljena dijagnoza europskih tegoba, prema kojoj su krizne zemlje trošile više nego što su imale, očito je bar dijelom pogrešna. Španjolska i Irska prije krize su imale fiskalni suvišak i niski omjer duga prema BDP-u. A da je Grčka bila jedini problem, Europa bi to vrlo lako riješila. Alternativni skup mjera koje bi se prethodno detaljno razradile i raspravile mogao bi se pokazati uspješnim. Europa treba jači fiskalni federalizam, a ne samo centralizirani nadzor državnih proračuna. Bolje reći, Europi možda nije potreban omjer savezne i državne potrošnje od dva prema jedan kao u Sjedinjenim Američkim Državama, ali joj očito treba puno više potrošnje na europskoj razini, što je u suprotnosti s trenutnim sićušnim EU proračunom (kojega zagovornici štednje dodatno sakate). Potrebna je i bankarska unija. No to treba biti unija u pravom smislu riječi, s jedinstvenim osiguranjem depozita i zajedničkim postupcima rješavanja problema, kao i jedinstvenim nadzorom. Isto bi se tako morale uspostaviti euroobveznice ili njima sličan instrument.

Europski vođe svjesni su da će se bez rasta teret duga nastaviti povećavati te da je štednja sama po sebi strategija koja sputava rast. Međutim, već je prošlo nekoliko godina, a nije predstavljena niti jedna strategija rasta, premda su njezine sastavnice svima dobro poznate: mjere kojima bi se riješila unutarnja nejednakost u Europskoj Uniji i golemi izvozni višak Njemačke, koji je sada usporedan kineskom (i dvostruko veći u odnosu na BDP). To konkretno podrazumijeva porast plaća u Njemačkoj i industrijske mjere za promicanje izvoza i proizvodnosti u perifernim europskim gospodarstvima. Ono što se ne bi pokazalo dobrim, bar za većinu zemalja euro zone, jest interna devalvacija, odnosno prisilno smanjenje plaća i cijena jer bi se time povećao teret duga kućanstava, tvrtki i vlada (koje su mahom zadužene u eurima).

Nadalje, uz prilagodbe u različitim sektorima koje se odvijaju različitom brzinom, deflacija bi potaknula goleme deformacije u gospodarstvu. Da je interna devalvacija ispravno rješenje problema, zlatni standard ne bi bio nikakav problem tijekom Velike depresije. No interna devalvacija zajedno sa štednjom i načelom jedinstvenog tržišta (koje omogućuje odljev kapitala i unutarnje krvarenje bankarskog sustava) smrtonosna je kombinacija.Europski projekt bio je i ostao sjajna politička ideja koja ima potencijal promicanja prosperiteta i mira. No umjesto da jača solidarnost unutar Europe, ta ideja sada sije sjeme razdora unutar država i između njih. Europski čelnici opetovano obećavaju kako će učiniti sve ne bi li spasili euro. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi obećao je kako će uraditi "štogod bude potrebno" te je time osigurao privremeno smirenje situacije. Međutim Njemačka neprestano odbacuje mjere usmjerene k postizanju dugoročnog rješenja. Čini se da su Nijemci spremi učiniti sve osim onoga što je doista potrebno. Njemačka je, naravno, nakon puno oklijevanja konačno prihvatila nužnost stvaranja bankarske unije koja uključuje i zajedničko osiguranje depozita.

No ritam kojim prihvaća takve reforme nije ujednačen s ritmom tržišta. Bankarski sustavi nekolicine država već sada su na izdisaju. Koliko još će ih se naći na odjelu za intenzivnu skrb prije nego što bankarska unija postane stvarnost? Kao što zagovornici štednje ustrajno tvrde, Europi uistinu jesu potrebne strukturne reforme. Ali najviše će učinka imati strukturne reforme europskog institucionalnog ustroja, a ne reforme unutar pojedinačnih zemalja. Ako Europa nije spremna provesti te reforme, možda će morati dopustiti euru da umre ne bi li spasila vlastiti život.Ekonomska i monetarna unija Europske Unije bila je sredstvo prema ostvarenju cilja, a ne sama po sebi cilj. Europsko izborno tijelo, čini se, shvatilo je kako u trenutnom ustroju euro podriva svrhu zbog koje je stvoren. I to je ta jednostavna istina koju europski čelnici još nisu shvatili.

© Project Syndicate, 2013.

www.project-syndicate.org